I život je fantastičan. Dokle god ima nekih mojih i tvojih koji imaju sluha, trepavica i ramena za tvoje i moje hoću i neću, dođi i prođi, letim i padam, bi i ne bi. 

Koji vjeruju da možeš još jedan metar bliže oblacima, još jedan sklek više (te posebno čuvajmo) i 101 glavobolju manje jer nisi se valjda za glavobolje rodila. Koji pristaju na tebe i u onim trenucima kada si teška i kad bi nešto, a ne znaš što, i kad bi slatko, ali ipak ne bi jer deblja, ali bi mogla zato pizzu. I nikad ti račun ne dostave, a ponekad bi mogli s punim pravom dostaviti ti onaj za pretrpljene duševne boli i psihička maltretiranja. I uvijek su im sve karte koje ih od tebe vode, u povratnom smjeru.

Ljudi čija ljubav stoji tamo negdje pri kraju skale raspona „koliko me voliš od 1 do masirat ću ti stopala i onda kad si pokisla, neumjerena u čokoladi i masne kose jer si mislila da može proći pod suho pranje, a nije moglo“.

Na tvoje limune donesu tekilu. Na tvoje Himalaje postave bijele zastave da svi znaju da si dosegnula neke svoje vrhove, dok stoje ondje ponosniji zbog tebe nego ti sama. I ti njima sve to isto. I kad je uzbrdo i kad je nizbrdo i kad je pelin i kad je med. Jer bez tekila i bijelih zastava, sve bi nekako ostalo nedorečeno.

Eto, ti ljudi.

Uvijek.

Sve ostalo su tuđi ljudi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.