Prijetnja HNS-a odlaskom iz Narodne koalicije i natezanje oko raspodjele mjesta na listama promašila je poantu osnivanja takvog saveza na razvalinama tragikomičnog mandata HDZ-a i Mosta.
Kako bi se zvala Narodna koalicija da je iz nje istupila Hrvatska narodna stranka?
Seljačka koalicija.
Fora je to koja se ovih dana vrtila po društvenim mrežama, nakon što je HNS zaprijetio izlaskom iz koalicije sa SDP-om, HSS-om i HSU-om, premda oni ciničniji, a naročito urbaniji glasači ljevice, tvrde da bi i bez toga duh te koalicije u suštini ostao isti.
Ali eto, ipak nije došlo do seobe naroda.
Narodna komponenta Narodne koalicije izborila se za svoju kvotu na izbornim listama, a u grozničavom unutarkoalicijskom blefiranju SDP je prvi trepnuo.
I potvrdio kako je ipak raspolagao slabijim kartama.
Zoki je lošije blefirao
Iako je izgledalo da je HNS sa svojih anketnih 1,2 posto glasova najavom samostalnog izlaska na izbore bio spreman počiniti političko samoubojstvo, čemu su se čak zlurado podsmjehivali neki esdepeovci, čini se da Zoran Milanović ipak bio taj koji je mogao više izgubiti.
Ne samo glavnog nositelja naziva koalicije, ne samo glasove koje bi HNS-ovci mogli popabirčiti u svojim jedinicama, već bi izgubio i smisao koalicije kao takve.
Kakav god HNS bio, bez njega Milanović zapravo ne bi ni imao koaliciju.
Cijela priča svela bi se na njegovu suradnju s Krešom Beljakom, skupa s Jambom i Marijanom Petir, dok bi stvar, barem kod antifašista i partizana, spasio umirovljenik Stipe Mesić.
Doduše, Milanović i Beljak mogli bi, s obzirom na svoje biografije, biračima prodati priču o Fakinskoj koaliciji, ali upitno je koliko bi ona imala efekta kod birača. Možda bi se jedino Darko Milinović, onaj koji je tražio da i HDZ ima svog "ratnika i fakina", dao impresionirati.
Penzioneri i seljaci
Međutim, SDP-ova koalicija bez laburista i narodnjaka, samo s umirovljenicima i sa seljacima koji jednom (desnom) nogom još uvijek čvrsto stoje s druge strane ograde, poništila bi onaj plebiscitarni zanos kojeg Milanović želi iskoristiti u povratku na vlast na razvalinama tragikomične vlade Mosta i HDZ-a.
Rasipanje partnera, a time i birača, pogotovo lijevog centra, u ovom trenutku naprosto nije bila opcija za SDP.
S druge strane, HNS je imao opciju samostalnog izlaska na političko tržište gdje bi svoje usluge mogao ponuditi najboljem ponuđaču, pa makar to bio Andrej Plenković.
HDZ-u bi svakako dobro došla potpora lijevog centra kojom bi barem djelomično kompenzirao gubitak HSS-a, dok bi HNS napokon ispunio prijetnju kojom već godinama zabavlja javnost (i Milanovića).
Pritom bi imali sličnu situaciju: vodstvo bi išlo na jednu stranu, a biračko tijelo na suprotnu, baš kao što je sada situacija s HSS-om.
Na kojoj strani kuca njihovo srce?
Njemu je, pak, Zoran Milanović ponudio gomilu mjesta na izbornim listama, poziciju u Vladi i veliki utjecaj, bez ikakve garancije da će njegovi birači, makar dobrim dijelom, uopće dati glas toj Narodnoj koaliciji. Njihovo srce često kuca i na desnoj strani.
HNS je zato ipak izašao kao pobjednik i dobio je ono što je tražio. Nevolje u raju privremeno su zataškane, premda je Ivan Vrdoljak u Kreši Beljaku dobio respektabilnog konkurenta u borbi za Milanovićevu naklonost.
Međutim, sve ove kalkulacije i natezanja, ako već ne poništavaju, a ono barem narušavaju temeljnu poantu ove Narodne koalicije.
Ona bi trebala artikulirati nezadovoljstvo građana i profitirati od njihova traumatičnog iskustva nakon Karamarkove i Mostove vladavine, te se na tom plebiscitarnom valu uzdići na vlast.
Ovako, od odabira imena koalicije, preko odabira partnera, do trgovanja mjestima, mandatima i utjecajem, cijela stvar kontaminirana je prije nego što je uopće počela.
Kako to, uostalom, obično i biva kod stranaka koje su previše okupirane same sobom da bi se potrudile osluhnuti raspoloženje svojih birača.
