Milanović uporno ponavlja da Hrvatska nije pala u "moralnu katastrofu". Evo zašto je u krivu

Dvaput je Zoran Milanović izjavio da Hrvatska u Oluji i nakon nje "nije pala u ponor moralne katastrofe".

"Ovo je prilika da razgovaramo, da je rat koji je nametnut bio pravedan, nužan i neizbježan i da u njemu nikada, usprkos nekim posrnućima, nismo pali i posrnuli u ponor moralne katastrofe. To nam se nije dogodilo", kazao je predsjednik države u utorak u Kninu.

U srijedu, u govoru na službenom programu, ponovio je poruku: "U toj pobjedi trebali smo biti velikodušniji i organiziraniji nego što smo bili, o tome je nešto govorio i premijer. Nikada, srećom, nismo potonuli u ponor moralne katastrofe. Grešaka je bilo, bilo je i zločina koji su nas kasnije koštali".

Što je katastrofa?

Predsjednik nikada nije precizno objasnio što bi za njega značila ta "moralna katastrofa". Radije se držao pozitivne verije događaja ili je relativizirao one negativne, spominjući radije "greške" i "posrnuća".

Ali što bi mogla biti ta "moralna katastrofa"? I zašto ju Hrvatska, usprkos Milanovićevim inzistiranjima, ipak nije izbjegla?

Moralna katastrofa bio je zbjeg četvrt milijuna srpskih građana kojima je Franjo Tuđman poručivao "sretan put". Katastrofa je bilo višemjesečno pljačkanje i paljenje kuća u oslobođenim područjima, ali još više zločini i ubojstva staraca koji su se zatekli u tim kućama. 

Moralna katastrofa bila je odluka HDZ-ove vlade da zakonskim rješenjima praktički onemogući povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku, da oteža obnovu i povrat imovine.

Pomilovanje ubojica

Moralna katastrofa bila je činjenica da je Franjo Tuđman pomilovao vojnike osuđene zbog ubojstva staraca, dok su se drugi zločini naprosto odbijali procesuirati. Štoviše, Tuđmanov režim izravno je bojkotirao istragu Haaškog suda o Oluji, zajedno s istragom zapovjednika koji su u njoj sudjelovali.

Zločini su time postali dio državne politike. A politika je čitavo društvo - zajedno s Olujom i Domovinskim ratom -  postavila u poziciju taoca tih zločina. Ili "grešaka", kako ih je nazvao Milanović.

Nisu zločini bili sami po sebi "moralna katastrofa". Katastrofa je bio odnos tadašnje Tuđmanove i HDZ-ove vlasti prema tim zločinima, prema izbjeglim Srbima, kao i svima onima koji su se usudili propitivati događaje za vrijeme i nakon Oluje.

Oluja je postala nacionalna svetinja u koju se nije smjelo dirati. Još više, Oluja je, zajedno sa čitavim Domovinskim ratom, postala HDZ-ova i Tuđmanova prćija kojom su mahali u kampanjama i mlatili po leđima kritičara.

Heroji i zločinci

Moralna katastrofa bilo je odlikovanje optuženika i osuđenika za ratne zločine, kao i njihovo proglašavanje herojima. Moralna katastrofa bilo je i slavljenje bijega optuženih generala od Haaškog suda, ali i od hrvatskog pravosuđa i policije, uz obilatu pomoć i ohrabrenje hrvatske politike i institucija.

Moralna katastrofa bila je činjenica da je Oluja četvrt stoljeća bila prepreka suživotu Hrvata i Srba, da se koristila kao poligon za širenje nacionalne mržnje, za pučističko rušenje "nenarodne" vlasti, te da je trebalo 25 godina dok neki predstavnik Srba nije došao u Knin. A predstavnik HDZ-ove vlasti otišao u Grubore ili neka druga poprišta hrvatskih zločina.

Moralnu katastrofu predstavljalo je i ponašanje Katoličke crkve koja je uporno opravdavala zločine, amnestirala zločince i izražavala žaljenje zbog hrvatskih žrtava, ne koristeći priliku da pošalje moralnu osudu hrvatskih zločina i izrazi žaljenje zbog srpskih žrtava.

Opterećeni ratovima

Moralna katastrofa je činjenica da je hrvatsko društvo već četvrt stoljeća opterećeno nasljeđem ratnih događaja, nacionalizma, zločina i zločinaca. 

Katastrofa je da je Andrej Plenković praktički legalizirao korištenje ustaškog pozdrava u kontekstu Domovinskog rata, i da je nekom predsjedniku HDZ-a trebalo 25 godina da u Kninu izrazu žaljenje zbog hrvatskih zločina u Oluji.

Kao što je katastrofa da Zoran Milanović tvrdi kako "nije svatko osuđen u Haagu ratni zločinac". I da optuženicima za ratne zločine dijeli odlikovanja.

Ako nakon svega navedenog predsjednik države može i dalje tvrditi kako nismo posrnuli u "moralnu katastrofu", kako bi tek izgledalo da smo doista posrnuli?

Gdje se skrivao?

I ovako je Hrvatska duboko osakaćena moralnim posrnućem povezanim s ratnim događajima i zločinima. Kao kad, recimo, bivša predsjednica Republike objavljuje in memoriam haškom osuđeniku Slobodanu Praljku. A nitko Antu Gotovinu, glavnu  zvijezdu kninske proslave, ne smije pitati gdje se skrivao četiri godine, tko mu je pomagao, financirao ga i štitio.

Bila je to "moralna katastrofa" po mnogim parametrima, katastrofa koja nas je koštala na svim razinama: u međunarodnim odnosima, u pregovorima s EU, u razvoju društva i odnosu prema manjinama, u političkim odnosima, u zdravom odnosu prema domoljublju i prema Domovinskom ratu, kao i u razlikovanju heroja od zločinaca.

Zbog te katastrofe danas je Boris Milošević izložen napadima i sumnjama, kao i nelagodi zbog odlaska na obljetnicu Oluje gdje mu se s govornice poručuje da moraju i "Srbi priznati zločine nad Hrvatima", zbog toga se prati tumaranje HOS-ovaca ulicama Knina, a politika građanima poručuje da je rat napokon gotov.

Dok ta ista politika uskoro ne predomisli.

Nažalost, što se ta "moralna katastrofa" snažnije negira, to su manje šanse da se Hrvatska od oporavi.