Vlada pršti od optimizma. BDP raste. Turista je sve više. Šefa oporbe u Saboru viđaju rjeđe nego pomrčinu Sunca. Zvuči poznato? Naravno, pa to upravo proživljavamo.
Kroz isto to prošli smo prije četiri godine. I ništa se nije promijenilo. Kao da živimo u filmu “Beskrajni dan”. To je ona bezbroj puta reprizirana komedija u kojoj Bill Murray glumi mrzovoljnog TV meteorologa koji čeka svizca da se probudi iz zimskog sna u nekoj američkoj nedođiji i predvidi koliko će još trajati zima. I kad se sljedeće jutro Bill probudi u hotelskoj sobi sve kreće ispočetka. Koliko god nam je teško priznati i mi živimo u nedođiji.
Optimističnu Jadranku Kosor iz 2011. zamijenio je optimističan Zoran Milanović 2015.
Zokijevi glavni puleni su Branko Grčić, koji će nakon mandata vjerojatno završiti na liječenju od maničnog optimizma i Gordan Maras, karijerist spreman na sve samo da što dulje ostane privilegirani “gospon ministar’”. Imala je i Kosor svog karijerista Gordana – Jandrokovića zvanog Njonjo, ili nešto manje optimizmom opijenog Domagoja Miloševića. I svi smo bili uvjereni da će izgubiti izbore.
A danas samo rijetki vjeruju da Milanović može dobiti još jednu šansu.
Što je Zoki te 2011. napravio da osvoji vlast? Ništa. Što Karamarko radi danas? To nitko ne zna.
Milanovića su boljele prepone pa nije dolazio u Sabor i završio je u Banskim dvorima. Što boli Karamarka da ne može biti u Saboru također nitko ne zna, a Banski dvori mu se zavodljivo smiješe.
Milanović je najgori premijer u povijesti Hrvatske. Ako se takva analogija nastavi, kakav će biti Karamarko?
Produlji li se naš “beskrajni dan”, boljet će nas svaki djelić tijela. Na bolove u preponama odavno smo otupjeli. Nismo li ipak zaslužili happy end?
