Miljenko Jergović: Tko danas tuži Dragu Hedla, jednom će na njega slati borbene avione

Za što su, zapravo, za koju konkretno svrhu Hrvatskoj potrebni borbeni avioni, čija će kupovina nadmašiti visinu jednogodišnjega godišnjeg proračuna grada Zagreba? Ovih dana na to mi je pitanje sinuo posve neočekivan odgovor. Borbeni zrakoplov, slavni MIG-29, bjeluruske vojske prije nekoliko je dana s neba iznad Bjelorusije prizemljio putnički avion, plašeći pilota lažnom informacijom da se u avionu nalazi bomba. Bombe naravno nije bilo, ali jest, bilo je Romana Protaševiča, opozicijskog novinara i blogera, građanskog aktivista i bjeloruskog političkog emigranta u Poljskoj, koji je još u siječnju 2020. zaiskao azil u toj zemlji. Protaševiča, inače vrlo mladog čovjeka, rođenog 1995, koji je upravo putovao od Atene prema Vilniusu, uzaptili su i na zor optužili za organizaciju masovnih nereda, ekstremizam, terorizam i bog zna što sve ne. Zatim su ga doveli pred televizijske kamere, gdje je on, razumije se, govorio glasom svojih mučitelja, a ne svojim vlastitim, spreman priznati sve. Mudro je priznati sve onima koji na tebe pošalju borbeni avion.

***

Na ovaj nečuveni postupak, neusporediv s bilo čime što se na mirnom nebu Europe zbivalo od završetka Hladnog rata, Europska Unija je prilično žustro reagirala. Tako žustro da se čak i Andrej Plenković, hrvatski premijer, odvažio izjaviti da je neprihvatljivo postupanje bjeloruskih vlasti, te je zatražio da se što prije oslobode Protaševič i njegova životna partnerica Sofija Sapega, koju su bjeloruski organi također oteli iz aviona. Zašto je briselska činovnička hunta, koja strateški odlučno godinama zatvara oči pred postupcima bjeloruskih vlasti, kao i pred ruskim terorom nad Ukrajinom, najednom tako zgrožena? Zato što je Aleksandar Lukašenko počeo remetiti nešto što je dio njihovih životnih ceremonijala: nakon ovog se više neće tek tako letjeti nad Europom. Sedamdesete su bile godine kada su kojekakvi i koječiji revolucionari, idealisti i teroristi naokolo otimali avione i u njima letjeli gdje im na um padne, a sad je, možda, započela era u kojoj će avione otimati uvrijeđeni diktatori, ministri, generali ili, možda, suci famoznoga i slavnog osječkog suda? Ursuli od Svetih Laži i Charlesu Michelu, kao i njihovom drugotnom pajdašu Plenkoviću, jasno je, izgleda, da se voljom bjeloruskog diktatora upravo raspalo nebo nad Europom. A sve to zato što se svim trima, kao i cjelokupnoj njihovoj činovničkoj i bankovnoj hunti, živo fućka za europske vrijednosti, za slobodu riječi i za obranu demokracije, kako unutar Unije, tako i izvan nje. Demokracija je, naime, čudna pojava, koja u osnovi reagira poput živih organizama na virus i na epidemiju. Jednako kao što se pred državnim granicama virusi ne zaustavljaju, tako je državni apsolutizam, totalitarizam, jednoumlje, kršenje ljudskih prava, teror nad medijima i novinarima, nemoguće tretirati na način na koji ga tretiraju Ursula i briselski činovnički roboti i robokopovi. Nemoguće je za jedne se vrijednosti zalagati u Bruxellu, a druge dopuštati u Minsku, Moskvi, Damasku ili bilo gdje na svijetu. Nedopustivo je demokraciju rasprodavati za sitna materijalna dobra, za bankovnu kamatu i za jeftinu radnu snagu s istoka.

***

Bjeloruski slučaj neusporediv je s bilo čime što se zbiva unutar Unije. Što god činili Orban, katolički fundamentalisti u Poljskoj ili udruženi politički i pravosudni borci protiv demokracije u Hrvatskoj, nije ni blizu teroru kakav provodi čovjek koji u borbi protiv slobode riječi i protiv novinarstva koristi borbene zrakoplove. Ništa što su ovi ovdje spremni učiniti ne može biti usporedivo sa skidanjem putničkih aviona s neba.

***

Ali namjere su vrlo slične. Namjere su, zapravo, istovjetne. Kada hrvatsko pravosuđe - neću reći tko i kako, da se ne bih izlagao konkretnom progonu i maltretiranju - podiže privatne tužbe protiv Telegrama, kada kadije s istoka Hrvatske započinju progon, s ciljem materijalnog uništenja i fizičkog zastrašivanja web portala Telegram, jednoga od vrlo rijetkih slobodnih i nezavisnih hrvatskih medija, i kada brutalno nasrću na Dragu Hedla, jednoga od najmarkantnijih hrvatskih novinara i intelektualaca uopće, tada hrvatsko pravosuđe iskazuje potpuno iste ambicije kao Aleksandar Lukašenko kada putničke avione skida s neba. Samo što je Lukašenku, pošto je već predaleko otišao, za ostvarenje njegovih ambicija potreban MIG-29, dok hrvatsko pravosuđe - nazovimo dotičnog tako, e da nas ne bi mogao tužiti kao što tuži Telegram i Hedla - još uvijek može uz pomoć političkih vlasti i Andreja Plenkovića da iste ciljeve ostvaruje i bez podizanja borbenih zrakoplova.

***

Hrvatsko pravosuđe savršeni je činovnički stroj za utjerivanje nečuveno visokih odšteta za tobožnje klevete i za anesteziranje duševnih boli u svojih političkih klijenata i saveznika u borbi protiv slobode medija i slobode riječi. Ali najogavniji, simbolički usporedivi s Lukašenkovim skidanjem putničkih aviona s neba, procesi su koje hrvatsko pravosuđe pokreće u ime hrvatskog pravosuđa, po onoj narodnoj: kadija te tuži, kadija ti sudi. Osobno mi se dogodilo da me tuži sudac Vrhovnog suda, jer sam ga u novinskom članku nazvao manekenom hrvatskog pravosuđa, a da mi sudi nekakva sutkinja, koja svoje dvokomponentno prezime dijeli s jednim našim vrlo istaknutim ratnim zločincem. Naravno, ne bi to ništa značilo, različiti ljudi se kojekako zovu, e da nije značilo sve. Šteta što nije bilo skrivene kamere, pa da na YouTubeu pokažem kako to izgleda kad hrvatsko pravosuđe radi puninom svog kapaciteta.

***

Nikakve sličnosti nema između Bjelorusije i Hrvatske. Bjelorusi koje znam su kultivirani i prosvijećeni ljudi, neobično pristojni, obaviješteni, obrazovani. Bjelorusija je u duhovnom i kulturnom smislu mnogo zapadnije od Balkana. Fizički, međutim, ona je u čvrstom zagrljaju zastrašujuće svoje susjede. Europa se prema njoj ponaša kao kučka. Ponaša se kao konkurentski makro, koji kolegama ne dira u posao.

***

Ali kada hrvatsko pravosuđe započne novu etapu terora nad slobodom riječi, pa kada optuži Dragu Hedla zato što se bavio svojim poslom, biva po tko zna koji put jasno da se sloboda, demokracija i Republika brane prije nego što neprijatelji slobode, demokracije i Republike ostvare stvarne ambicije. Svi bi oni, naime, učinili ono što je učinio Aleksandar Lukašenko. Ali ne moraju, jer još uvijek raspolažu konvencionalnijim formama i oblicima društvenog terora. Nevolja s diktatorima i s institucionaliziranim terorom protiv slobode je ta što sa suzbijanjem slobode raste i njezin destruktivni potencijal naspram diktature. Nakon što si jednom davno započeo s progonom novinara po provincijskim sudovima i uz pomoć korumpiranih, politički imenovanih sudaca, završiš tako što na novinare podižeš borbene avione.