Kažu da se najljepše stvari u životu događaju slučajno. Kad im se najmanje nadaš, kad hodaš ulicom ne razmišljajući ni o čemu osim o tome da ne staješ na pješačkom po bijelim crtama. Kad te se ništa ne tiče nego samo jedva čekaš zeleno na semaforu da se što prije dokopaš kreveta. Čudno je to. Kako se s nekim sretneš, a do nedavno nisi znao ni da može postojati netko tko te čini istvoremeno i sretnom i razigranom i nježnom i ludom i nemogućom na ovom svijetu. Odjednom u tri ujutro se probudiš i provjeravaš samo da vidiš jel diše. Diše, sve je opet dobro. Pričaš mu kako su te naživcirali u vlaku, kako su te nasmijali, kako su te razljutili, kako su te izliječili.

Stvarno, čudno je to. Kako je do nedavno sve bilo drugačije, smetala ti je kiša jer je pala baš kad si obukla haljinu, smetalo ti je što je prevelika gužva u gradu, smetao ti je glupi politički program na televiziji, smetalo ti je što se moraš probudit u pola 7 ujutro, smetalo ti je što ništa ne ide kako treba. A onda se desi to nešto. Čudno je to, skroz. Odjednom ti postane nevažno tko je s vama, a tko je protiv vas. Postane ti nevažno što na party ideš u haljini u kojoj si bila i zadnji puta jer si mu umjesto odlaska u šoping pričala kroz smijeh o tome kako je kiša pala baš kad si obukla haljinu i odjednom kužiš da je to najmanja tragedija koja se mogla dogodit. Svejedno ti je što je na televiziji opet politika koja od tebe pokušava napraviti budalu. Svejedno ti je što se moraš probudit u pola 7 ujutro. Svejedno ti je što tvoja zlobna frendica zapravo priča okolo da je to između vas glupo. Svejedno ti je što ništa nije kako treba biti jer je najednom baš sve kako treba biti.

Čudo je to. Odjednom ti netko krade dragocjeno slobodno vrijeme koje toliko voliš, a nisi ni primijetila. Odjednom ti se netko uvlači pod kožu iako mu nisi za to dala nikakvo odobrenje. Čudno je to, jer to nisi tražila, jer si samo hodala ulicom ne razmišljajući ni o čemu osim o tome da ne staješ na pješačkom po bijelim crtama i jer si samo čekala zeleno na semaforu da se dokopaš kreveta. Nisi imala veze sa svijetom, a odjednom vas više nije tu dvoje nego jedno. Šta radiš ti tu svaki dan? I odjednom, sve ti je manje jasno zašto se niste sreli prije i kako je uopće bilo moguće funkcionirati bez tog drugog dijela. “Sve u svoje vrijeme”, kažu. Ponekad se potajno nadaš da će zeznut. Da se makne. Da nisi vezana, da mu ne moraš pričati sve što ti se događa, da možeš nešto i prešutjet. Da sačuvaš za sebe i tajne i poraze i sramote i smjehove i strahove i suze. I čudno je kako je to najednom teško. Čudno je kako najednom imaš osjećaj da sve što je tvoje više uopće nije samo tvoje. I čudno je kako više neće da se makne. Neće da nestane. I dobro je da neće jer to ni ne želiš nego samo malo-malo, ne želeći ponekad ni priznati, šapneš kroz smijeh – Gdje si bio ti do sada?

Ukratko, sretna 4 mjeseca uspješne, odane i stabilne veze meni i mom blogu. Unaprijed se ispričavam svom budućem dečku i mužu što nas možda nikad neće bit u startu dvoje nego odmah nas troje.. I fotić.. Ups, to je već četvero… ALI KUHAM, PEREM, PEGLAM, ČISTIM, PODRŽAVAM GLEDANJE NOGOMETA, NEMOJTE ME ODMA OTPISAT, NEEEEEEEEEEEEEEEEE, SUPERRR SAMMMM.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.