Nebitno jesmo li navedeno čuli, ili nismo – ove rečenice su svuda oko nas. Kao da nas tupo tapkaju po glavi i kad je oko nas potpuna tišina. Ovih dana na svakom koraku slušamo o zahvalnosti. Budi zahvalan na ovome, budi zahvalan na onome. Nametnut nam je imperativ zahvalnosti. Zahvalnost je u modi. Knjige vrve pričama o zahvalnosti, društvene mreže pucaju pod teretom citata o važnosti iskazivanja zahvalnosti.

Problem u kojem se zahvalnost izravno sukobljuje s nametanjem skromnosti koja ne živi kao istina u mnogima od nas. Ne mislim na onu zdravu skromnost koju smatram vrlinom, već onu koja bi trebala zakamuflirati naše potrebe, želje i stremljenja. Zahvalnost koja nam govori da nam je dobro ovdje gdje jesmo. Zahvalnost koja duboko u nama pleše na tankom ledu grizodušja.

Što onda nije u redu s nama ako ne možemo biti zahvalni na tom životu? I onda se ugrizemo za usnu zbog svog bogohuljenja, zbog svoje nezahvalnosti na svemu što imamo, preskočimo još jednu napuklinu na onom ledu i idemo dalje. I onda čujemo kako je netko obolio, izgubio posao, ostao bez stana. I ugrizemo se za tu usnu još jače, skoro do krvi i tiho nastavimo  svojim putem sretni jer to ovoga puta nismo bili mi. Jer i dalje imamo zdravlje, posao i stan. I brzo zahvalimo na svemu tome iz straha i grižnje savjesti što smo uopće osjetili nezadovoljstvo sa svojim životom koji nije u izravnoj opasnosti od navedenih katastrofa.

I onda shvatimo da smo zahvalni iz straha. Iz straha da ne izgubimo ono što imamo. Shvatimo da nas uz zahvalnost vezuje strah i nesigurnost. Sušta suprotnost od svega onoga što zahvalnost zapravo jest. I shvatimo da nismo krivi jer osjećamo lažnu zahvalnost i odlučimo da više nećemo zahvalnošću zatomljivati ono za što smatramo da u našem životu nije dobro. I skočimo na taj led. Neka pukne. I padnemo u tu ledenu vodu i iz sveg srca, prvi put u životu kažemo: HVALA TI! I u tom trenutku osjetimo zahvalnost za sve ono što što smo toliko dugo htjeli osjetiti. Zahvalnost za svoj život, za svoju snagu, za svoju odlučnost i za svaki novi dan.

Priznati sebi da u našem životu nije sve kako bismo htjeli ne znači biti nezahvalan. Znači tek biti iskren sam prema sebi. Jer, kako istovremeno biti zahvalan i neiskren? Iskrenost je prvi preduvjet za zahvalnost koja tada neumitno vodi prema pozitivnim promjenama u našem životu. Kada sami sebi osvijetlimo sve ono loše, dobit ćemo sposobnost biti zahvalni na onome što je zaista dobro. I zbog toga se ne trebamo osjećati krivima. Krivima jer smo sami sebi priznali da nismo zadovoljni poslom, nismo zadovoljni što ne putujemo dovoljno, što nemamo vremena za sebe, krivima što ne želimo osjećati zahvalnost za stvari s kojima nismo zadovoljni!

Možda tek tada, tog jutra osjetimo zahvalnost što smo se probudili.

Što imamo topli krevet.

Što smo zdravi.

što imamo prijatelje.

Što  je novi dan ispred nas.

Što imamo mogućnosti.

A ponajprije i najviše jer smo iskreni prema sebi.

Jer, kako drugačije zavoljeti svoj život? Kako mijenjati ono što nije dobro? I kako biti zahvalan pored zatvorenih očiju?

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.