Ne bi ostao kamen na kamenu da smo '98. bili svjetski prvaci

Prošlo je, eto, točno 15 godina od najvećeg uspjeha hrvatskog reprezentativnog nogometa - osvajanja trećeg mjesta na svjetskoj smotri u Francuskoj. Tog ljeta trupe Ćire Blaževića 'nalupale' su najprije Jamajčane i Japance,  iskalkulirale zacijelo porazom s Argentinom. A onda se razgoropadile i u osmini finala nadvisile Rumunjsku te u četvrtfinalu dosegnule povijesni uspjeh, sa čak 3-0 naglavačke otjerale Njemačku s prvenstva. 

U polufinalu Hrvatska je i vodila jednu jedinu minutu protiv Francuza i ta minuta je i najljepša i najtužnija u povijesti hrvatskog nogometa. U tih šezdesetak sekundi Hrvatska je bila u finalu Svjetskog prvenstva...  Pogreške koje su uslijedile i danas nam kvare snove. Opet, u dvoboju za treće mjesto Hrvati su blistali protiv Nizozemaca, i koliko god stereotipno zvučalo, bila je to medalja zlatnog sjaja, bez obzira na to što je bila kovana od bronce.

Naša domovina tresla se tih dana pod topotom zaluđenih navijača. Tko je uopće mogao raditi u takvim euforičnim uvjetima? Pjevalo se i skakalo na trgovima i fontanama, stotine tisuća ljudi do zore su bile na ulicama. Bilo je to slavlje nikad prije ni poslije doživljeno. 

Sjećam se, u plaču nakon završene polufinalne utakmice razmišljao sam o nekakvom kozmičkom zakonu. Koji, kao, ne dopušta da se dogodi nešto što će poremetiti uobičajen životni sustav. Razmišljao sam tako i došao do ovog zaključka: Da je ta mala Hrvatska na svjetskoj smotri došla u finale i bila bolja (što i jest bila) od Brazila - pa u Hrvatskoj od gromovitog slavlja ne bi ostao ni kamen na kamenu. Tako sam se probao utješiti, makar utjehe nije bilo...

Danas se s tim čuvenim brončanima često susrećemo, neki su u žiži javnosti, nekih nema ni za lijek, neke smo još više zavoljeli, neki su nam se zamjerili. Doista, gdje su, što su i kako su ti brončani?

Dražen Ladić negdje je na pecanju, često smo bili s njim dok je vodio mladu reprezentaciju. Odlučio je biti u zavjetrini. Mario Stanić živi mirnim obiteljskim životom, vidimo da sjajno piše. No jedno je odlučio, neće nikad biti trener i napustio je trenersku školu. Robert Jarni trenira Hajdukove mlađe  kategorije, bio je i trener prve momčadi splitskoga kluba, pa Istre... 

Slaven Bilić bio je mnogo toga, i u Hajduku i u mladoj reprezentaciji, pa je šest godina bio i izbornik A vrste. Pa je zarađivao u Moskvi, danas je u Istanbulu, njega smo se nekako najviše nagledali od Francuske do danas. Nije ništa manje bilo u javosti ni Igora Štimca, današnjeg izbornika, bivšega kandidata za predsjednika saveza, još prije bio je i predsjednik prvoligaške udruge, a vodio je kratko i Hajduk. Zvonimir Soldo trenirao je Dinamo, danas  vodi u središtu Zagreba ugledni lokal. Aljoša Asanović traži  neki angažman nakon što je devet godina bio pomoćnik Slavenu Biliću.

Robert Prosinečki također je pomagao Biliću, no ranije se odlučio na svoj put, nakon kratke avanture u Crvenoj zvezdi evo žari i pali s  turskim Kayserisporom. Davor Šuker, prvi strijelac svjetske smotre, sad je predsjednik našeg saveza. Kakav? Vidjet ćemo! Zvonimir Boban, pak, kao da živi u ilegali. U nogometu ga ima još i manje. Alen Bokšić je dugo bježao od nogometa, Štimac ga je ipak uspio povući u svoj reprezentativni stožer. Dario Šimić u Nogometnom sindikatu pomaže mladim igračima da utjeraju dugove, Igor Tudor vodi Hajduk, Kruno Jurčić po tko zna koji put Dinamo...

Brončani su tu, dakle, među nama. Mahom su ostali u nogometu, što je i poželjno. Javnost neke tretira bolje, neke lošije. Ako ćemo pravo, neki su nas ugodno iznenadili, neki neugodno. No to nije poanta ove priče. Poanta jest samo jedna jedina riječ... HVALA!

Vi ste nas uvjerili da možemo biti i svjetski vrh. I to se ne zaboravlja!