Dan u tjednu, radni, budna sam od devet ujutro, Slash još spava jer ako nisam jutarnji tip ni moj pas nije jutarnji pas.
Nisi jutarnji tip ili samo još nisi pronašao razloge za ustajanje?
Čak i kad ustajem prije osam, on i dalje ignorira sve oko sebe i spava. Utorak, devet ujutro i nemam nikakve obaveze sljedećih, pa cijeli dan, a radni dan. U tom trenutku počinjem razmišljati kad sam posljednji put nakon buđenja ostala ležati još par sati s laptopom u krilu i shvatila da se ne sjećam, a to je prije nekoliko godina bio moj omiljeni hobi. Ipak sam svjesno i nesvjesno promijenila navike ili sam kontinuirano radila da mi život krene u smjeru u kojem želim te da znam razlog iz kojeg ustajem bez obzira bilo to u pet ili deset ujutro.
Povlačeći paralelu s pitanjem: ´Zašto ustaješ ujutro?´, tu i tamo volim postaviti pitanje: ´Zbog čega ne spavaš?´ jer sve ovisi o perspektivi i manjku grižnje savjesti jer eto, možda ne želim biti jutarnji tip, a niti želim da me grize savjest od svih savjeta koje pročitam ili čujem da dok se ustanem netko odradi pola posla. I iz druge perspektive, ta osoba potencijalno je do devet navečer mrtva umorna, a meni tek počinje radna noć.
Netko će se naučiti ustajati prije izlaska sunca da uhvati prve zrake, netko će odlučiti raditi noćima kako bi mogao uživati u miru, tišini i produktivnosti dok drugi spavaju.
Ima nešto motivirajuće kad znaš da većina spava dok si ti posvećen svojim obavezama, zadacima ili u mojem slučaju pisanju, što dovodi do sljedećeg – prihvaćanja odabira hoćeš li ili nećeš nešto napraviti, promijeniti, naučiti za vlastiti dugoročni boljitak.
U većini slučajeva se počnemo prisiljavati raditi nešto jer to radi netko drugi i ne shvaćamo da ćemo u toj tranziciji razmišljanja početi živjeti tuđi način života umjesto kreirati vlastiti. Iako sam sklona učenju i otvorenom razmišljanju u meni se s vremena na vrijeme javi promišljanje: ´Zašto bih radila nešto što rade svi?´, makar oni bili uspješni, lijepi, bogati ili štogod trenutno bilo u trendu životnih stilova i onda se pojavi mali inat u kojem ću rješavati obaveze, zadatke i sve ostalo onako kako želim.
Zamisli, funkcionira i nema grižnje savjesti jer ne živim navikama nekog drugog tko jednako tako ne živi moj način života jer si svatko stvara opcije koje mu odgovaraju.
A život, koliko god postao težak, postaje puno lakši kad shvatimo da je do nas samih čije savjete, preporuke ćemo slušati, a najbolje je slušati vlastitu intuiciju i tijelo koje nam jasno daje do znanja što za nas funkcionira, a što ne. Činjenica je da se ljudska vrsta želi prikloniti plemenu koje mu je slično, no u šumu informacija često se izgubimo povodeći se za trendovima boreći se sami sa sobom da se odvojimo od vlastitog identiteta u potrazi za uspjehom. A na kraju krajeva, uspjeh je samo pojam koji svatko subjektivno definira.
Baš zbog tog plemenskog nagona da budemo u društvu ljudi koji su nam istomišljenici potrebno je pronaći ljude i razloge zbog kojih ustajemo iz kreveta, čak i onda kad se uvjeravamo da nismo jutarnji tip. Nismo jutarnji tip jer još uvijek nismo pronašli razloge zašto ustajemo ujutro, a realno svatko od nas ima te ljude i ima te razloge...
Pri tome mislim na ljude koji su ispred nas, koji direktno ili indirektno ovise o našem radu, trudu i idejama. Osobe s kojima dijelimo svakodnevicu, radno mjesto i zadatke koje treba obaviti, uspomene i sretne, ali i one manje sretne trenutke. Osobe s kojima želimo podijeliti šaljive anegdote, mobilnu tarifu i odmah ih nazvati da im ispričamo što nam se upravo dogodilo.
Kakva je vrijednost u neprestanom gledanju u daljinu, učenju od raznih mentora ako ne vidimo ljude s kojima sad, u ovom trenutku, možemo raditi da zajedničkim snagama dođemo do cilja!?
U trenucima kontempliranja o tome kad sam prestala ležati do podne s laptopom u krilu dobila sam odgovor – okružila sam se ljudima koji su jednako individualni kao ja, koji ustaju u pet ujutro ili ostaju cijelu nedjelju u krevetu jer su rješavali papirologiju cijelu subotu do kasno u noć. Međusobna smo si potpora umjesto korektiv jer na kraju ljudi s kojima dijelimo život je ono što se doista računa.
O autorici:
Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.
Nepoznati detalji uoči meča Cro Copa i Fjodora: 'Mirko je vidio majku na grobu oca. Plakao je'
Tonijeva mama: Da mene jedna balavica ponižava, neće! Ako mu nije pravo, neka se spakira
Ana iz Duge Rese: Imala sam 107 kg pa skinula 44, evo kako