Nova Birtija: Torcido i Boysi, budite skupa, jedni do drugih

Najbolje navijanje u životu vidio sam početkom 90-ih u finalu talijanske odbojkaške lige u Trevisu. Domaći na tri tribine. Dvije navijaju, boja sa zidova otpada, jedna tribina se odmara. Ako je frka, presudni trenuci seta, nitko se ne odmara. Peti set su sve tri tribine stalno navijale. Urlale, trubile i cijelo vrijeme skakale.

Ali nije samo to. Na tribinu domaćih zalutao je navijač Milana. Dlaka s glave mu nije falila i nitko ga nije dirao jer je navijao za goste. Dok su navijači s tribine na koju je zalutao podržavali Treviso, mislio sam da je taj u Milanovu dresu domaći. Dres je valjda poklon ili trofej. Ne čuješ ga, ne znaš što viče. Tek kad je tribina na koju je zalutao pauzirala, mogao si čuti da on navija za Milano.

Iščekujući najveću akciju navijačkog zajedništva u Hrvata od doba dok se nitko ne bi kladio da će Tuđman nasrnuti na Boyse, sjećam se kako sam bio jedini hrvatski navijač na danskoj tribini u Kopenhagenu i jedina neugodnost koju sam morao otrpjeti je što je Hrvatska izgubila. Ubiše me od zajebancije, a kad bi Danci zabili, svi bi, s plastičnim čašama s pivom u rukama, skakali od sreće, pa je pivo padalo po glavama kao kiša.

I, to želim navijačima, prvo se spominju gosti, Hajduka, i Dinama, i svim navijačima na svim utakmicama. Ne da civilizirano ponašanje bude spektakl o kojem mediji izvještavaju kao o čudu neviđenom, nego da se podrazumijeva da Dalmatinac na dan derbija Zagrebom može hodati sav u bijelom, a da se ne mora bojati. I obratno. Da tako bude i na stadionima.

Bude li u Maksimiru provokatora, nadam se da će ih ostali ignorirati. No konačni cilj treba biti da u Hrvatskoj više ne postoje utakmice visokog rizika, maltene da tekme osigurava jednako ljudi kao i, u šali rečeno, svatove. Ne znam što ne bih dao da Boysi i Torcida, samo na jednoj ili na svim tribinama, navijaju jedni do drugih, a da sve prođe bez izgreda. A na idućoj tekmi, ako netko zaluta na tuđu tribinu, da mu dlaka s glave ne padne...