Novi ljudi, novi prijatelji... Uz pravo društvo ni put nije težak

Portal 24sata medijski je pokrovitelj putovanja, a avanture Hrvoja Jurića možete pratiti u našoj podrubrici Putovanja. 

Svi zainteresirani mogu poslati svoje recenzije s putovanja na kojima su bili i podijeliti dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr.

Tek sam krenuo, a na putu sam već neko vrijeme

"Najteže je krenuti" - pročitao sam na prvoj stranici omiljene knjige i krenuvši na put osjetio svu težinu ovih riječi. Te subote ustao sam se poprilično rano i bez ikakvog velikog opraštanja krenuo na put od nekoliko mjeseci. Ipak, komotno bih mogao reći da sam već neko vrijeme na putu. Dva frenda i majka na izlaznim vratima sva u suzama slika je koja me toga dana cijelo vrijeme pratila uz cestu. Možda još koji dan duže, sve dok nisam zagazio izvan Hrvatske, kad je put zapravo ozbiljno i počeo.

I odmah, kako to biva kad se pomaknem iz kolotečine, naišao sam na četiri Francuza koji su gotovo bez stajanja vozili 1000 km. Naravno, automobil nije izdržao i kada sam pogledao pod haubu, imao sam što i vidjeti. Čep od ulja raspao se u komadiće, a ulje je isprskalo cijeli motor. Rekoh im kako će im trebati vučna služba jer se nalaze pred granicom, ali me nisu htjeli poslušati. Sva četvrorica krenula su uzbrdo gurati automobil prema granici i u trenu napravili ogromnu kolonu. Ubrzo je naišla i policija, a ja sam slegnuo ramenima i ostavio ih neka se prepiru s našim momcima.                               

Gladan za ljudima i pričama, bar sličnima kroz koje sam prošao prošle godine, lagano sam klizio s pretovarenom Mrc'nom prema Italiji kroz prekrasnu Sloveniju prema Sgonicu, malom naselju u blizini Trsta. Ondje sam preko CouchSurfinga dogovorio smještaj kod prekrasne mlade djevojke koja je sutra trebala putovati za Norvešku. Idealno, pomislio sam, sigurno bismo mogli razmijeniti koju informaciju, ali sve što se dogodilo te večeri bilo je daleko od onoga što sam očekivao.

Popevši se do njenog malog naselja, shvatio sam kako se ono zapravo sastoji od doslovno nekoliko kuća i jednim velikim restoranom. Ušao sam u restoran i kad se konobarica okrenula bila je to Lucija, djevojka kod koje sam dogovorio smještaj. "O, ti si već stići?" - relativno razumljivo je govorila hrvatski. Smjestila me u ogromnu sobu prepunu namirnica za restoran i rekla mi da se slobodno poslužim svime što vidim. Nakon prijeko potrebnog vrućeg tuša i hrane spustio sam se dolje u prepun restoran u kojem su, osim Lucije, ondje radile i njena majka i sestra. Čisto iz pristojnosti upitao sam ju treba li pomoć u restoranu, a onda je kimnula glavom. Priznajem, nisam očekivao da će pristati. U par minuta objasnila mi je redni broj stolova i pomalo nespretno i usporeno sam krenuo nositi tanjure s hranom. Kad su shvatile da mi to baš i ne ide, ostavile su mi samo piće. Kad su se ljudi pomalo razišli Lucija mi je rekla kao se sada mogu odmoriti, ali nisam htio besposleno sjediti. Ovako mi je i vrijeme brže prolazilo. "Dobro, poslije raditi idemo na plaža!" - pomislio sam kako je nešto krivo rekla, ali zaista, poslije posla stigla je njena ekipa i svi smo automobilom otišli na noćno kupanje. Iako sam tada očekivao kako ćemo imati više vremena za razgovor, nekako mi nije žao u kojem je smjeru sve otišlo.

Rano ujutro, dok je sunce jedva pružalo svoje zrake, poprilično umoran i mamuran, ali s osmijehom na licu gazio sam prema Udinama, iako još uvijek nisam imao dogovoren smještaj. Iako sam navikao biti ziceraš i imati sigurno noćenje par dana unaprijed, na ovom putovanju sam odlučio okrenuti ploču i prepustiti se kamo me cesta odnese. Ili kome. Upravo taj dan, dok sam u hladu autopraonice pokušao "ubiti" oko, probudila su me dva momka na starim i pretrpanim biciklima. Philippe i Antoine, mladi dvadesetogodišnjaci iz Kanade, biciklirali su iz Istanbula prema Mont Blancu i sasvim slučajno ugledali Mrc'nu u hladovini. Kako nisam imao previše izbora odlučio sam krenuti s njima, pa kamo nas put odnese.

Dok su mi pričali na kojim su sve mjestima spavali i kako su prolazeći hrvatskom obalom imali uglavnom neugodna iskustva, pokušao sam se prisjetiti gdje sam ja bio u njihovim godinama i jesam li uopće razmišljao o ovakvim putovanjima. Zasigurno nisam i zbog toga sam nekako ovaj njihov put smatrao puno većim izazovom od mog puta do Nordkappa. Posebno jer im je to bilo prvo putovanje. Naravno, momci su mislili drugačije i s velikim respektom prema meni i pretovarenoj Mrc'ni zajedno smo nastavili bicikliranje.

Kako smo tu večer spavali uz rijeku, ujutro smo ju "iskoristili" za kupanje, pa čak i ja koji imam strah od vode. "Kako se hraniš ujutro, imaš neki poseban ritual ili jedeš žitarice kao i mi?" upitao me Philippe, na što sam ga blijedo pogledao. "Ok, ideš sa mnom u trgovinu". Philippe mi je objasnio kako preživjeti cijeli dan s tek par eura pokazujući mi koje namirnice oni kupuju. Istini za volju, taj dan sam potrošio jedva šest eura, a ostalo mi je nešto hrane i za idući dan. Nakon što smo završili i provjerili sve udaljenosti, odlučili smo biciklirati do Venecije. Niti jedan od nas nije bio zainteresiran odlaskom u turistički grad, ali Philippe je ondje dogovorio sastanak s njihovim prijateljem, koji se, između ostalog, uopće nije pojavio.        

Vidno razočarani gužvom, turistima i cijenama u Veneciji, sjeli smo ispred kinesko-japanskog restorana i Antoine i ja smo svirali i pjevali, s nadom da će netko baciti koji euro pred nas. Naravno, otjerali su nas, baš kad je kiša počela padati, tako da smo se sakrili na benzinskoj crpki i ondje iz bisaga izvadili svu hranu koju smo imali. Istuširali smo se u dvorištu crpke tako što smo preskočili ogradu i jedan drugome držali crijevo s vodom. Čisti i više-manje uredni spremili smo večeru. Bila je to prava gozba, idealno završen dan, iako je do toga bilo još daleko. 

Iako im se prijatelj i dalje nije javljao, ubrzo su do nas došle dvije djevojke iz Mađarske koje su krenule autostopom po cijeloj Europi. Lijepo društvo, zaista prekrasne djevojke. Otvorio sam bocu rakije koju su mi kuma i kum spremili, ponudio ekipu i do kasnih noćnih sati sjedili smo, pričali, malo svirali i pjevali. Dugo nisam mogao zaspati, malo zbog rakije, a većim dijelom što sam sve bliže bio Alpama i Stelviu.

Hrvoje će na putu do najsjevernije točke proći kroz Sloveniju, Italiju, Švicarsku, Njemačku, Dansku i Norvešku, a svaki korak do Nordkappa možete pratiti na njegovoj Facebook stranici. 

Put Hrvoju omogućili su Giant, STA-Zagreb i Sony.