Napokon je završilo Svjetsko prvenstvo i sva ludnica oko njega. Ovo mi je bilo jedno od najdražih. Uz svo uzbuđenje oko nogometa, Irska već tjednima uživa najtoplije ljeto u 100 godina. Što znači da je bila suša, a u Irskoj je suša ako kiša nije pala punih 5 sati i temperatura dosegne 15 stupnjeva. Ah, stalno ih zezamo, dobri su ti Irci, trpe nas nekako. Ali stvarno je baš prekrasno ljeto, najtoplije u ovih 5 godina otkako sam ovdje. I po prvi puta u životu ja sam slobodna.

Iskustvo je katarzično, jer od 14 godine radim non stop. Praksu sam počela prije prvog razreda srednje škole, na mjesec dana i odonda sam radila sve subote, badnjake, Stare godine… Ne samo da volim raditi i biti okružena ljudima cijelo vrijeme, rad je ujedno i odličan način da čovjek pobjegne od sebe. I sad sam prisiljena razmišljati o stvarima koje sam gurala pod tepih. Mislim da će ovaj period biti ključan u mom životu.

I ove godine, bila sam pozvana na proslavu Hrvatskog Dana Državnosti, ovog puta u prekrasnoj zgradi Honorable Society of Kings Inns. Tamo sam srela meni već poznata lica domaćina, hrvatskog ambasadora u Irskoj, Ivana Mašine, njegove supruge Melanije i veliki broj stranih uzvanika.

Jedan od njih je dopredsjednik sa DCU sveučilišta, profesor Daire Keogh. S njim smo se upoznali i družili na prošlogodišnjoj proslavi, a povezalo nas je hrvatsko crno vino za koje je izjavio da je fantastično. Ove godine je bio oduševljen što sam mu zapamtila ime, te nas je upoznao sa suprugom Amerikankom uz riječi: “Oni su me prošle godine poučili o hrvatskoj povijesti i ispravili neka moja pogrešna uvjerenja.” Ja: “Hm, da, ono kad si rekao da mi pričamo srpsko-hrvatski, da smo imali civilni rat, a ustvari smo imali borbu za neovisnost!”. Nasmijao se i potvrdio. Njegova zanimljiva supruga me ispitivala o mom blogu, našim iskustvima, a Daire nas je na kraju pozdravio uz riječi da se moramo naći na večeri jedan dan. 

U jednom trenu me pozdravila simpatična žena uz riječi : “Ja sam Jasminka, drago mi je da sam te napokon upoznala!” Bila sam oduševljena i rekla sam joj da sam čitala njen blog “Riječanka u Dublinu” prije svog dolaska u Irsku i da mi je baš drago što smo se napokon srele! Njen suprug Irac nam je ispričao prekrasnu priču kako su se upoznali prije puno godina, u vrijeme prije interneta, te su pisali pisma jedno drugome. I zajedno su odonda. Izjavio je da je na ovom eventu jako puno sijedih muškaraca u odijelima, na što sam mu rekla da meni odgovara, jer se ističem među njima.

Na samom kraju srela sam još jednog Irca, gospodina koji je bio moj klijent donedavno. U prvi tren me nije prepoznao, jer me uvijek viđao u crnoj uniformi i s vrlo malo šminke. Kad je shvatio tko sam rekao je: “Ana, tako mi je drago, baš mi je žao što si otišla, ali ti si stvorena za marketing i medije i trebaš ići u tom smjeru!”. Njegova priča me jako inspirirala, naime, on je cijeli život proveo kao biznismen, bavio se nekretninama. Kad je postao umirovljenik sa 62 godine, nije znao što bi od dosade, a oduvijek mu je bila želja postati odvjetnik.

Takvu priču nisam nikad čula u Hrvatskoj. Na našim prostorima svatko tko nema 25 godina smatra se starim, a svatko tko sa 35 godina ima još neke snove ili ideje, društvo ga brzo poklopi riječima: “Prestani sanjati, uozbilji se, nisi normalan…”. Zato meni ovaj mentalitet više odgovara, jer sam prepuna ideja i snova od kojih ne mislim odustati.

Dan nakon te proslave bila sam pozvana na vjenčanje iz vedrog neba moje prekrasne Brazilke Camille. Možda je se sjećate iz nekih od prvih postova. Upoznala sam je peti dan svog boravka u Irskoj, bile smo kolegice sedam mjeseci dok nisam otišla na drugo radno mjesto. Iako se često takva prijateljstva prekinu nakon što prestanu okolnosti koje su vas povezale, srećom naše se pokazalo kao iskreno.

Njeno vjenčanje će mi dodatno ostati u sjećanju jer smo gledali Hrvatska - Argentina utakmicu na velikom ekranu i apsolutno svi su navijali za nas. Brazilci nisu nikako htjeli da Argentina pobijedi i svaki naš gol su slavili kao da je njihov. Kad su čuli da smo mi Hrvati, bili smo prave zvijezde. Jako su nam bili simpatični roditelji mladenaca, koji su došli iz Brazila. Iako ne pričaju Engleski, moj suprug se rukama i nogama, te pomoću Google translate-a sporazumijevao s tatom od mladoženje, te su pucali od smijeha pola večeri. Bromance. Isto se dogodilo i dok smo gledali finale u lokalnom pubu. Pored nas su sjedili američki bračni par sa dva odrasla sina naših godina i bili su oduševljeni činjenicom da smo u finalu, navijali su svim srcem za nas, kao i ostatak ljudi u pubu. Jedan azijat u pubu je čak imao naš kockasti dres.

Nakon poraza svi su bili tužni, te su nam prilazili, čestitali, tješili. Jako lijepo i dirljivo iskustvo. Neki mladi Francuzi u pubu su bili malo bezobrazni, jedan mi se smijao u lice nakon drugog gola kad sam sa kćeri prolazila pored njega i došao je do nas sa zastavom i počeo pjevati “Ale, ale…” Stvarno sam ga skoro pljusnula! Posebno zato što sam bila s kćeri, mislim stvarno bezobrazno, pa čak i ako imaš samo 18 godina, mogao bi imati neke manire!

S druge strane mladi bračni par, Francuzi nisu bili toliko oduševljeni nakon pobjede, jer su im mala djeca bila nervozna i uplakana, pa su živčano napustili bar! S njima sam suosjećala, nikakva nogometna euforija ne može poništiti stres koji dvogodišnje dijete može uzrokovati roditeljima! Suosjećajno sam pogledala tu ženu na odlasku, a ona je meni uputila pogled razumijevanja i slegnula ramenima! Ona je skužila da ja njoj govorim: “Znam kak ti je i ja sam prošla kroz to sa svojom djecom!”, a ona meni: “Sorry što ste izgubili, kaj ćeš!”. Nekad ne trebaš riječi da bi pričao s nekim i razumiješ se savršeno. Doček naših nogometaša sam gledala preko YouTubea iz svog dublinskog doma i stvarno je bilo dirljivo skroz do trenutka kad sam vidjela Thompsona na pozornici. Iskoristila sam to kao priliku da djeci pojasnim neke boljke hrvatskog društva. Meni je taj tren baš bio simboličan povratak u stvarnost i buđenje iz sna, te me podsjetio zašto sam ovdje gdje jesam. I zahvalna sam što sam najčešće okružena pojedincima svih vjera i rasa koji se usredotočuju na ljubav, a ne na mržnju.

Nakon utakmice sa Engleskom, moji prijatelji Englezi su mi čestitali uživo i na socijalnim mrežama. Nakon i prije utakmice sa Francuskom, moji francuski prijatelji su se javljali sa riječima podrške. Na autobusnoj stanici su nam prilazile žene i muškarci uz riječi da će navijati za nas. A moji srpski, slovenski, bosanski prijatelji su mi rekli da su navijali i vrištali kao da njihova zemlja igra. Irski prijatelji su mi slali poruke poput “O ne, pa ovo nije fer, što to sudac radi!”, bivša najmodavka, žena u šezdesetima nam je poslala: “Puno sreće, mi Irci smo danas svi Hrvati!”. Jedan klijent mi je poslao: “Svi navijamo za Hrvatsku, evo neki od nas mijenjaju putovnicu i postaju Hrvati!”.

Slovenac Tadej mi je slao poruke usred utakmice “Mi Hrvatiii! Haha”.

I to je svijet u kojem ja živim, koji me čini sretnom i koji želim svima.

Velika pusa iz Dublina!

Vaša Ana...

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Borac za pravdu i svoje snove. Ekstrovert koji nekada želi samoću. Češće sanjarim, nego što planiram. Emotivac sa stavom, buntovnica s razlogom. Ne volim etikete i predrasude, te ih pokušavam što češće srušiti.  Nije me briga što misliš o meni, dok god misliš da sam fenomenalna! Sarkazam i humor  mi spase svaki dan. I kava.

Možeš me pratiti na Facebooku, blogu, na engleskom blogu, te na Instagramu.