Papa Franjo nešto uništava. Ali to definitivno nije Crkva!

Prošlo je već deset godina od onog povijesnog trenutka kada se 13. ožujka 2013. na loži bazilike svetog Petra pojavio argentinski isusovac Jorge Mario Bergoglio, pomalo sramežljivo mašući okupljenom mnoštvu. Već svojim prvim riječima (“Dobra večer!”) upućenim sveopćoj Crkvi i odabirom novog imena poslao je jasnu poruku. Bergoglio je odabrao ime s programom. Uzeti ime jednog od najpopularnijih kršćanskih svetaca znak je samopouzdanja i uvjerenosti u ono što se govori i čini. Buntovni trgovački sin Franjo Asiški (1181.-1226.) raskinuo je s tradicijom i prihvatio biti jedan od autsajdera. Nakon što je ždrijeb u papinskim konklavama pao na nadbiskupa Buenos Airesa, brazilski kardinal Claudio Hummes ga je zamolio da ne zaboravio siromahe. Bergoglio je prihvatio izazov i prozvao se - Franjom. Prvi Latinoamerikanac, prvi Franjo, prvi isusovac, prvi živući papa koji ne želi stanovati u apostolskoj palači. U svojih (prvih) deset godina izazvao je popriličnu pomutnju u redovima drevne institucija koja se vodi onim nepisanim pravilom: „Ne talasaj!“. Nastavio je nositi stare cipele, vozio se autobusom ili Fiatom, boravio u gostinjskoj kući i oštro kritizirao vatikansku Kuriju. Probudio je nadu u nužne reforme, tako što je ublažio dogmatska učenja pozivom na milosrđe prema svima onima koje je Crkva stoljećima smatrala “drugima i drugačijima” pozivom na milosrđe. “Tko sam ja da sudim?” - postalo je geslo ovog neobičnog pontifikata, barem u očima vanjskih promatrača. Nakon dvojice papa, u čijem je djelovanjem postojala očita kolizija sa sekularnom modernom, pogotovo na području seksualnosti, i jednog pape čija su teološka promišljanja bila prekomplicirana za medijske naslovnice, Franjo ima nešto drugačije postulate kojima se vodi. Odrastao je u obitelji talijanskih migranata u Buenos Airesu. Uloga autsajdera mu je prirodna. On radi na „Crkvi siromašnih i ljudi s ruba“, hrabro se hvata u koštac s brojnim skandalima i aferama koje su njegovi prethodnici godinama gurali pod tepih te konačno daje prostor onima koji do sada u Crkvi nisu imali glasa. U ovih deset godina Franjina djelovanja, koji usput rečeno i sam voli govoriti bez rukavica, i ostatku Crkve su također ukinute one prešutne zabrane i mišljenja i govora o primjerice spolnom ili bračnom moralu. Rezultat: svi govore. Došlo je do pluralizacije koja nerijetko graniči s kaotičnim.