Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
Kolumna
David Grossman Subota, 21.03.2020. u 08:45

Pisac Grossman: Mi smo svi jedno infektivno ljudsko tkivo

Nešto u bezličnosti ove pošasti, njenoj nasilnoj praznini, naizgled prijeti našoj samoj biti. No, jednom kada prođe, možda će nova svjesnost o kratkoći i krhkosti života potaknuti ljude da iznova utvrde prioritete.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL
4 komentara

Književnik David Grossman (rođen 1945. u Jeruzalemu), dobitnik nagrade Man Booker International i jedan od najvećih suvremenih mislilaca, napisao je tekst o pandemiji koja je zahvatila cijeli planet, a uz njegovo dopuštenje objavljujemo ga u 24sata, dan nakon što je izvorno objavljen u engleskom izdanju dnevnog lista Haaretz:

Mi smo svi jedno infektivno ljudsko tkivo

Ova je pošast veća od nas. Jača je od svakog neprijatelja od krvi i mesa s kojim smo se susreli, snažnija od svakog superheroja kojeg smo zazivali u mašti i na filmovima. Povremeno do srca prodre pomisao od koje se ledi krv u žilama, da ćemo možda ovaj put izgubiti u ratu protiv nje, stvarno izgubiti. Poraz na razini cijelog svijeta. Kao u danima "španjolske gripe". To je pomisao koju odmah odbacujemo – pa kako bismo mogli izgubiti? Mi smo ipak čovječanstvo 21. stoljeća! Napredni smo, kompjutorizirani, naoružani bezbrojnim oružjem i sredstvima uništenja, zaštićeni antibioticima, otporni... Pa ipak, nešto u njoj, ovoj pošasti, govori da su pravila igre ovaj put drugačija od onoga na što smo navikli – i to u tolikoj mjeri da zapravo za sada možemo reći da pravila nema. S užasom svakog sata prebrojavamo bolesne i mrtve u svakom kutku svijeta. Za to vrijeme neprijatelj koji se namjerio na nas ne pokazuje znakove umora ni usporavanja, dok neprekidno žanjei koristi naša tijela da bi se umnožio.

"Pošast nije nešto po mjeri čovjeka; stoga si govorimo da je pošast tek babaroga našeg uma, noćna mora koja će nestati", napisao je Albert Camus u svom romanu Kuga. "Ali ona ne nestane uvijek, i od jedne noćne more do druge, ljudi su ti koji nestaju... [Oni] su mislili da je za njih još uvijek sve moguće; što je pretpostavilo da je pošast nemoguća. Nastavili su obavljati svoje poslove, organizirati putovanja i formirati poglede na život. Kako su mogli i pomisliti na nešto poput kuge, koja isključuje svaku budućnost?"

Sad već znamo: određeni postotak stanovništva bit će zaražen virusom. Određeni postotak će umrijeti. U Sjedinjenim Državama govore o milijun ljudi. Smrt je sada vrlo opipljiva. Oni koji mogu, potiskuju. Ali oni čija je mašta vrlo aktivna – poput ovog pisca na primjer – tako da ono što napiše morate uzeti sa sumnjom i skepsom – postaju žrtve zamišljanja i scenarija koji se umnožavaju brzinom koja nije manja od stope zaraze virusom. Gotovo svaka osoba s kojom se susretnem na mene projicira različite mogućnosti svoje budućnosti na ruletu pošasti. I mog života bez te osobe. I njezina života bez mene. Svaki sastanak, svaki razgovor, mogao bi biti posljednji.

Krug se sve više steže. Isprva su nam rekli: "Zatvaramo nebo" (kakav izraz!). Nakon toga su zatvoreni omiljeni kafići, kazališta, sportski tereni, muzeji. Dječji vrtići, škole, sveučilišta. Čovječanstvo gasi jedan po jedan svjetionik.

Odjednom nas je snašla katastrofa biblijskih razmjera. "Tada Gospodin pošalje pošast na ljude." I pošast je poharala svijet. Svaka osoba na svijetu sudjeluje u ovoj drami. Nijedna osoba nije isključena. Ne postoji nitko čiji je intenzitet sudjelovanja manji od nekog drugoga. S jedne strane, zbog prirode masovnog pokolja, mrtvi koje ne poznajemo tek su broj, oni su anonimni, bezlični. No, s druge strane, kada danas pogledamo one koji su nam bliski, svoje voljene, osjećamo da je svaka osoba cijela kultura, beskonačna, čiji bi nestanak s ovog svijeta uklonio nekoga tko je sada, i zauvijek će biti nezamjenjiv. Jedinstvenost svake osobe odjednom prodire iz njih, kao što zbog ljubavi odvajamo jednu osobu iz mase koja prolazi kroz naš život, tako nas je, sada to vidimo, svjesnost o smrti nagnala da činimo isto.

I blagoslovljen bio humor, najbolji način da sve ovo prebrodimo. Dok se možemo smijati koronavirusu, zapravo pokazujemo da nas još nije u potpunosti paralizirao. Da u nama još postoji sloboda kretanja dok se s njim suočavamo. Da se nastavljamo boriti s njim i da nismo samo njegove bespomoćne žrtve (preciznije, zapravo jesmo njegove bespomoćne žrtve, ali smo izmislili način za svladavanje užasa koji nam donosi ta spoznaja, pa čak i način da nas ta spoznaja zabavlja).

Za mnoge će pošast možda u nastavku njihova života postati sudbonosni i formirajući događaj. Kada konačno iščezne i ljudi izađu iz svojih domova nakon dugotrajne zatvorenosti, možda će biti artikulirane nove i iznenađujuće mogućnosti: dodirivanje temelja postojanja možda će upravo to i potaknuti. Možda će opipljivost smrti i čudo spasenja od nje protresti i prodrmati žene i muškarce. Mnogi će izgubiti bližnje. Mnogi će izgubiti radno mjesto, sredstva za egzistenciju, dostojanstvo. No, kada pošast završi, možda će biti onih koji se neće htjeti vratiti svojim starim životima. Bit će onih – naravno, koji će biti u mogućnosti – te će napustiti posao što ih je godinama gušio i sputavao. Neki će odlučiti napustiti svoje obitelji. Napustiti partnera. Na svijet donijeti dijete, ili se baš od toga suzdržati. Bit će onih koji će izaći iz ormara (iz svih vrsta ormara). Neki će početi vjerovati u boga. Bit će religioznih vjernika koji će postati apostati. Moguće je da će svjesnost o kratkoći i krhkosti života potaknuti muškarce i žene na stvaranje novog poretka prioriteta. Na daleko veće inzistiranje na razdvajanju žita od kukolja. Na razumijevanje da je vrijeme – ne novac – njihov najvredniji resurs.

Bit će nekih koji će se prvi put preispitati o izborima koje su donijeli, o onome što su propustili i o kompromisima koje su činili. O ljubavima koje se nisu usudili voljeti. O životima koje se nisu usudili živjeti. Muškarci i žene pitat će se – vjerojatno nakratko, ali mogućnosti će svejedno biti artikulirane – zašto su tratili dane na odnose koji im život čine bijednim. Također će postojati oni kojima će se njihovi politički stavovi odjednom činiti pogrešnima, utemeljeni isključivo na strahovima ili na vrijednostima koje su se raspale tijekom trajanja pošasti. Neki će možda odjednom posumnjati u razloge zbog kojih se njihov narod borio protiv svog neprijatelja generacijama i vjerovao da je rat utemeljen na božanskom proglasu. Možda će proživljavanje takvog teškog ljudskog iskustva na primjer potaknuti ljude na gnušanje od nacionalističkih pogleda i odbijanje stavova koji promoviraju separaciju i ksenofobiju te samodostatnost. Moguće je da će se također pojaviti neki koji će se prvi put zapitati na primjer zašto se Izraelci i Palestinci nastavljaju međusobno boriti, otežavajući si život već više od sto godina zbog rata koji je već davno mogao završiti.

Sam čin izvlačenja mašte iz dubine očaja i straha koji sada prevladavaju ima svoju vlastitu snagu. Mašta može vidjeti ne samo propast, također može održavati slobodu uma. U paralizirajućim vremenima poput današnjih mašta je poput sidra koje možemo baciti iz dubina očaja u budućnost, koje potom počinjemo vući prema sebi. Sama mogućnost zamišljanja bolje situacije znači da još nismo dopustili da nam pošast i zaprepaštenje koje uzrokuje obuzmu cijelo biće. Tako je moguće nadati se da će možda, nakon što pošast završi i zrak bude ispunjen osjećajima zacjeljivanja, oporavka i ozdravljenja, drugačiji duh prožeti čovječanstvo; duh jednostavnosti i nove svježine. Možda će ljudi početi otkrivati na primjer zanimljive znakove nedužnosti neiskvarene čak ni mrvicom cinizma. Možda će odjednom blagost, na neko vrijeme, postati zakonito sredstvo plaćanja. Možda ćemo razumjeti da nam je ubojita pošast dala priliku da sa sebe odrežemo slojeve debele, gramzive pohlepe. Guste, nekritičke misli. Obilja koje je postalo prekomjerno i već nas je počelo gušiti. (I zašto smo, pobogu, skupljali toliko stvari? Zašto smo gomilali stvari u životu dok i sam život nije bio zakopan ispod brda stvari koje nemaju nikakvu svrhu?)

Možda će ljudi sagledati sve aspekte uvrnutog pletiva društva obilja i pretjeranosti i jednostavno htjeti povratiti. Možda će ih odjednom pogoditi banalna, naivna svjesnost da je apsolutno grozno da postoje ljudi koji su toliko bogati, i drugi koji su toliko siromašni. Da je apsolutno grozno da takav bogat i prezasićen svijet ne daje svakoj rođenoj bebi jednaku priliku. Mi smo svi zasigurno jedno infektivno ljudsko tkivo, kao što upravo otkrivamo. Zasigurno je dobro svake osobe ultimativno dobro svih nas. Zasigurno je dobro planeta na kojem živimo naše dobro, to je naša dobrobit i jasnoća našeg disanja, kao i budućnost naše djece.

I možda će se također i mediji, čija je prisutnost u pisanju priče naših života i našeg doba gotovo potpuna, iskreno zapitati koja je bila njihova uloga u osjećaju općenitoga gađenja koji nas je obuzeo prije pošasti. Zašto smo ostavljeni u uvjerenju da nama nemilosrdno manipuliraju ljudi iz besramnih interesnih skupina, ispirući nam mozak i pljačkajući naš novac? I da nam naši mediji pričaju kompliciranu i tragičnu priču na klinički i grub način. Ne govorim o ozbiljnom, istraživačkom, hrabrom novinarstvu, već o "masovnim medijima", koji su se već odavno promijenili iz medija usmjerenih prema masama u medije koji su ljude pretvorili u masu. I nerijetko također u rulju.

Hoće li se bilo što od onoga što je ovdje opisano dogoditi? Tko zna? A čak i ako se dogodi, bojim se da će brzo izblijedjeti i stvari će se vratiti u stanje koje je bilo prije nego što nas je napala pošast, prije poplave. Čemu ćemo biti izloženi do tada, teško je pretpostaviti. Ali bit će dobro ako kao vrstu lijeka, dok se ne otkrije cjepivo protiv pošasti, nastavimo postavljati pitanja.

Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message