Kolumne

Komentari 37

Plenković je pročitao referat i obavio formalnost. Kao na silu

Plenković je pročitao referat i obavio formalnost. Kao na silu

Ne sjećamo se kad je neki novoizabrani predsjednik političke stranke, pogotovo one koja se naziva najvećom i najvažnijom, imao tako neinspirativan govor kakav je imao Plenković

Andrej Plenković pobijedio je Tomislava Karamarka.

Čovjek koji je prije pet godina ušao u HDZ osvojio je na izborima za predsjednika stranke pet tisuća glasova više od čovjeka koji se prije pet godina iznova učlanio u HDZ.

A po čemu se vidjelo da se Plenković još nije srodio sa strankom? Po tome što je u sinoćnjem pobjedničkom obraćanju uporno spominjao HDZ, umjesto da mu tepa i poput svih čistokrvnih hadezeovaca naziva ga punim imenom.

Ali nema veze, naučit će.

Puno je znakovitiji bio Plenkovićev nastup nakon proglašenja izborne pobjede u Središnjici HDZ-a.

Naime, ne sjećamo se kad je neki novoizabrani predsjednik političke stranke, pogotovo one koja se naziva najvećom i najvažnijom, imao tako neispirativan govor.

Tako neinspirativan da prisutni novinari nisu čak ni pokušali zaskočiti Plenkovića s nekim pitanjem.

Referat za budućnost 

On je štreberski pročitao svoj referat, dotakao se svih bitnih tema, položio sve ključne zakletve (poput one braniteljima), tek u prolazu naznačio zaokret od Karamarkove politike ideoloških podjela, kiselo se nasmiješio, nespretno rukovao s Damirom Krstičevićem i Davorom Stierom, a onda polako išetao s govornice i zaplovio u novu političku eru. Barem dok ne završi ljetna stanka u zasjedanju Europskog parlamenta.

Kao da je obavio formalnost. Gotovo na silu.

Pritom čak nije više bilo bitno što je Plenković rekao. Važniji je bio način na koji je to rekao.

Naravno, Tomislav Karamarko je snizio kriterije javnog nastupa u HDZ-u. Njegovo sricanje s papira, nemušte retoričke figure, verbalni gafovi i sveopća nelagoda teško se mogu ponoviti na političkoj sceni, pa čak i u HDZ-u.

Ali od njegova nasljednika očekivalo se makar malo više uvjerljivosti, ako već ne političkog žara.

Jer, ipak je ovo uvod u predizbornu kampanju.

I novi predsjednik ipak bi trebao dati novi zamah stranci u novom pohodu na vlast. Ubrizgati novu energiju, novi polet baziran na povjerenju gotovo sto tisuća svojih članova.  

Ili je barem mogao govoriti iz glave.

Puste riječi

Nije bilo potrebno niti je itko očekivao da Plenković sinoć iznese svoj program. Ionako više nitko normalan u hrvatskoj javnosti, a naročito kad je u pitanju HDZ, ne vjeruje riječima i napisanim programima, već uglavnom sudi po djelima.

Ono što se od novog predsjednika HDZ-a očekivalo jest da pošalje par snažnih političkih poruka. Predstavi se kao lider stranke koja je na lidere navikla. Jasnije naznači zaokret u odnosu na Karamarka. Odrekne se ustaštva. Ispriča se zbog grešaka stranke čiji je i on bio izborni kandidat i europski zastupnik, a ne pustiti Vasu Brkića da se ispričava. Ne s papira. Iz glave, 

Ovako, Plenkovićev referat mogao je pročitati bilo tko, kao što ga je bilo tko mogao napisati. Novi šef stranke, a možda i budući premijer, trebao je više od svega ostalog biti uvjerljiv i autentičan.

Nije baš bio ni jedno ni drugo.

Nije to bilo ključno zbog samog Plenkovića, već zbog stranke koju bi trebao predvoditi. 

Prodaje priču

On mora javnosti prodati priču o novom, promijenjenom, pa čak i reformiranom HDZ-u, za što je dobio mandat više članova stranke nego što ga je dobio Karamarko za svoju radikalnu, proustašku, nacionalističku, huškačku, stožerašku, šatoračku i kolonašku politiku.

A to će teško ostvariti suhoparnim referatima čije ispeglane, odmjerene, na par mjesta značajne rečenice (poput borbe protiv korupcije, sumnjiva financiranja i zalog neovisnosti državnih institucija) zvuče kao izlizane floskule. Kao opća mjesta. Koja netko može ili ne mora čuti, a kamoli ozbiljno shvatiti.

Andrej Plenković je ozbiljan i odmjeren političar, cijepljen od radikalizma i osiguran od javnih blamaža, čak i sa šalabahterima. On nije čovjek krajnosti i neće bacati klade na lomače.

Ali on je sada došao na čelo stranke koja je četiri godine brusila, a dvadeset i pet godina baštinila radikalizam, netrpeljivost, podjele, ksenofobiju, rasizam, ustaštvo, kombinirajući ga s kriminalom i korupcijom.

Odricanje od Karamarka

I možda se on može odricati od politike svog prethodnika, ali ne može se tako lako odreći stranke koja je - zajedno s njim - Karamarka birala i slijedila, pa čak i kad je dogurao društvo na rub građanskog rata, a stranku natjerao da ruši vlastitog premijera.

I još se teže može odreći takve politike čitajući referat. 

Istina, lijepo je slušati predsjednika HDZ-a kako se zaklinje u neovisnost institucija, poštenje, modernu politiku desnog centra, odriče se ideoloških podjela i razdora, ali još bi ljepše bilo da je Plenković zvučao kao da u to ozbiljno vjeruje. Kao da sve to ima u glavi.

Sinoć se, naime, nije obraćao samo hrvatskoj javnosti, nego i svojoj stranci, njezinim članovima i dužnosnicima, nacionalnim i lokalnim, obraćao se koalicijskim partnerima, bivšim i budućim, a samo su ga neki u svemu tome htjeli ozbiljno shvatiti.

Tek rijetkima je to i uspjelo.

Nema sumnje da je HDZ pronašao čovjeka koji će stabilizirati i konsolidirati stranku, otvoriti je koalicijskim partnerima i eliminirati sve mane bivšeg predsjednika koji je stranku vukao prema dnu. Pitanje je, međutim, hoće li izliječiti sve urođene simptome od kojih HDZ postojano pati. A kojima je inficirao čitavo društvo.

Iste godine su ušli u stranku, iste godine se smjenjuju na kormilu stranke i iste godine Plenković bi trebao povesti stranku u smjeru potpuno suprotnom od Karamarkova.

Tek će se vidjeti je li taj smjer prirodniji. A onda valja vidjeti hoće li mu stranka to dopustiti.

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku