Integralizam zvuči kao riječ iz muzeja političke teologije, negdje između enciklika i arhiva. Ipak, posljednjih se godina vraća, i to u trenutku kad je Zapad ionako nervozan, polariziran i sklon jednostavnim rješenjima. U Americi se taj povratak ubrzava kroz Trumpovu eru i novu katoličku samouvjerenost koja se hrani kulturnim ratom, ne Evanđeljem. U Europi isti impuls dolazi sporije, mekšim glasom, onim petokolonaškim putem, često kroz retoriku “poretka” i “normalnosti”. Hrvatska se pritom, po starom refleksu, voli uvjeriti da je bolja od ostalih jer, eto, “mi smo drugačiji”. Takve rečenice obično služe kao uvod u istu pogrešku.