Ponekad se zapitam nisam li poput prave nagazne mine?!

Svi smo jedno. (Pitam se rezonira li ta ideja s vama kao sa mnom…)

Posljednjih tjedan dana, (vjerovatno je to bila moja prošlotjedna lekcija), bavila sam se strašnom spoznajom da sam vrlo krhka kao biće. Strašnom, jer je meni strašno biti bespomoćna i baš kada sam povjerovala da sam stigla na neku novu stabilniju razinu poljuljali su me vjetrovi na pučini života. Možda sam naučila voziti svoj brod, ali bih trebala tablu L na pramcu i bar još nekoliko tjedana (mjeseci) virtualnog instruktora u navigaciji. Fakat sam početnica kojoj se tresu gaće kao kad novi vozač prolazi pored kamiona u tunelu. Kažu da imamo sedam tijela uključujući i ovo fizičko, i mislim da je moje emocionalno tijelo krhka maglica s PTSP-om. (Bez uvrede za ljude s tom dijagnozom.)

Jučer me na to podsjetio pametan citat Abrahama Hicksa: Ako mislite da vam ljudi pritišću gumbiće, vi ste krivi što hodate okolo sa ogromnim crvenim gumbom koji jednostavno moli da ga netko pritisne.

Da, bila sam takva. Kao petarda, dinamitić sa izuzetno kratkim fitiljem, uvijek spremna na eksploziju. Da vam budem potpuno iskrena, gotovo da sam je radosno iščekivala. Sada znam da je moje tijelo bilo ovisno o biokemiji tih emocija, uvjereno da su one moja karakterna osobina. Sad kužim da sam HSP – ovka (High Sensitivity Person) koja se naoružala ne bi li time sakrila svoju krkost i strah, (poput kaktusa), a napad je najbolja obrana, zar ne?

Ne izgledaju li vam sada te naoružane siledžije kao krhki jadnici koji se boje svoje sjene? Meni da, jer ih razumijem. I ja sam (bila) takva.

No što mi je danas pokrenulo ovu lavinu misli? Nekoliko stvari. Recimo fotke Macronove 30 godina starije supruge na mom Facebooku i zlobni komentari o njima.

Razdražio me i krupni vozač taksija koji mi je vozeći me na odredište ispričao cijelu svoju bolesničku anamnezu usput mi detaljno podastirući osmrtnice svojih članova obitelji.

Jadan je dobio baš suprotno, a ja sam se pitala nisam li poput nagazne mine koja slučajno (iako ne vjerujem u slučajnost) eksplodira u lice?

Okinuo i me vozač u automobilu na cesti pored kafića u kojem sam sjedila i pila kavu koji je nervozno trubio na smetlarski kamion koji je praznio kontenjere, a on nije mogao čekati. Komentirala sam kako bih ranije digla svoj štap i zaprijetila da ću mu razbiti šajbu ako ne prestane – pa me prijateljica podsjetila da će doći dan kada uopće više neću primjetiti to trubljenje i da sve će to prolaziti pored mene tako da se me uopće neće ni ticati.

Zamišljam to kao da sam posijala zrna rajčica, krastavaca, krumpira, raznog povrća i voćki i divnog cvijeća i strpljivo odlazila na vrt, čupkala korov i zalijevala zemlju. Strpljivo, jer ni u danima kada mi se činilo kao da sve to predugo traje i da još nema nikakvih znakova promjene nisam odlazila tamo i urlala na svoje oranice: izlazite van! Znam da ste unutra!!! Sada kada već imam pun vrt plodova i rascvjetalog cvijeća, kužim da me svaki dan čeka još puno više posla da održim svoj vrt lijepim. Puno više zalijevanja i truda oko korova koji niče kao lud.

Ovaj prošli tjedan, pa i mjesec, bili su mi velik izazov. Vjerovatno od čeprkanja po sebi (vrtlarenja) i truda da sva bolna sjećanja pretvorim u ljubav i otpustim, isplivali su moji zaboravljeni demoni i napadali me u snovima. Ludi snovi pomiješani s nesanicom koju nikada još nisam iskusila. U posljednje vrijeme se i budim umorna i tada se pitam nisam li si zadala pretešku zadaću?

"Life is a journey. It is is not reaching some destination it is not a goal. Life is traveling and traveling is the goal. Without Freedom life is a wheel of desire, hope, disappointment, and suffering, with smiles displayed on television screens, billboards and websites."

Levenson, Lester. Wisdom by Lester: Lester Levenson's Teachings with Introduction and Commentary by Yuri Spilny (p. 6).

Anđu Marić pratiti možete i na njenom blogu.