Koliko su vas puta podcijenili, bacili na dno vječne čežnje za priznanjem, zanemarili postojanje vaše duše i radili protiv svih vaših načela?

A koliko ste puta vi sebi napravili isto?

Možda vam je bilo dosta biti ranjenik u svakom boju. Možda ste poželjeli nakon toliko nanesenih nepravdi, konačno kreirati pravdu. Pustili ste egu da preuzme kormilo i savlada neprijatelja u njegovim vodama, ali nakon sve slave, nema sreće, nema mira i nema zadovoljstva? Igrali ste tuđu igru i pobjedom priznali svoj poraz.

A možda ste ipak trebali biti svoji, ma koliko vas to koštalo.

Ponekad zauzeti se za sebe znači biti kukavica

Možda ste, kao i ja, godinama  na sve nepravde šutjeli i jednom, barem jednom u životu, odlučili pokazati zube i zauzeti se za sebe. Poraženi cijenom koju su vam dali, pognuli ste glavu, ali i odlučili boriti se za više, dokazati im suprotno pa makar značilo igrati po njihovim pravilima.  No, time što ste ušli u njihovu igru i pokazali zube ste se ipak zauzeli za njih, za njihovu tamnu dušu i  njene vrijednosti. Vaša duša nikada ne bi pala tako nisko nego bi jednostavno odšetala od onih koji joj nanose zlo. Time što ste se zauzeli za sebe na „njihov način“ dali ste kukavično do znanja da vaš način ne vrijedi, da sve u što ste vjerovali i za što se godinama borite nije vrijedno. Zauzimajući se, umjesto pobjede, priznali ste svoj poraz i poraz svega u što vjerujete.

Budala ili izdajica?

Nakon nanesene boli drugima, mnogi neće ni trepnuti. Kad sjećanja navru, odmahnut će rukom i reći „Zaslužili su. S takvima moraš na njihov način.“ No, moja duša je mene proganjala i protjerivala iz moje kože. Koliko god se ego smješkao jer je konačno imao mene koja pokazuje zube, moja duša me nije htjela pogledati u oči. Izdala sam je i sve njene vrijednosti. Koliko besanih noći stane u 365 dana, to ničiji hvalisavi ego ne može shvatiti. Danas znam da je bolje ispasti budala nego izdati sebe. Bolje da drugi padnu na niske grane nego da ih i ti tamo slijediš. Jer ti moraš živjeti sam sa sobom, a oni su samo gostujući glumci u tvom životu.

Žao mi je, zbog sebe, ne zbog tebe

Da se vrijeme vrati, tko zna da li bih opet isto postupila. Ne mogu kriviti sebe jer sam svjesna situacije u kojoj sam bila i pakla koji sam proživljavala. No, da mi je žao, žao mi je, i to ne zbog drugih nego zbog sebe jer sam sebi nanijela bol time što sam se tim činom odrekla sebe, svoje duše i svega u što vjerujem. Spustila sam se na niske grane povrijeđenog ega i pustila mu da se brani tamom. Tama se ne može odagnati tamom, samo svjetlo naše duše može uništiti tamo tako što će krenuti višim putem. Višim putem samopouzdanja, snage i oprosta prema drugima koji ne znaju što rade i nisu svjesni bola koji nanose boreći za svoje vlastite interese. Moje je bilo da znam da moje mjesto nije uz njih. Čudno je kako naša duša u svakome traži dom, a njen dom je upravo u nama.  Vrijeme je da joj otvorimo vrata i pustimo da se ugrije.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Tanja Džido je specijalistica digitalnog marketinga, uspješna poduzetnica i osnivačica portala Shhhefica. Svoje iskustvo stekla je radeći na digitalnim kampanjama za vodeće svjetske i lokalne brendove. Pobjednica je i natjecanja Poduzetnički sprint, Young Talent Case Study 2017. te dobitnica e-Leadership MBA stipendije Algebrinog Visokog učilišta.

Osim na njenom blogu, Tanju pratite i na Facebooku te Instagramu.