Ivo Josipović na svojoj predizbornoj turneji po Hrvatskom zagorju obišao je kuću Tita i Tuđmana. Nažalost, nije našao vremena usput obići spomenik Matiji Gupcu.
Kako i priliči predsjedniku u grčevitom pohodu na drugi mandat, Ivo Josipović krenuo je u povijesni obilazak Hrvatskog zagorja.
Prvo u Tuđmanovu, pa u Titovu rodnu kuću.
Sve kako bi postigao finu ravnotežu, kako ne bi nekome stao na žulj, kako bi zadovoljio i lijeve i desne, i esdepeovce i hadezeovce, i partizane i branitelje, a usput, da bi pokazao kako je spreman upiti dragocjena iskustva dvojice najvećih sinova Hrvatskog zagorja.
U čijim dvorima namjerava još pet godina sjediti.
Pa ipak, na toj znakovitoj turneji, koja je uključivala obilazak pogona u Zaboku i otkrivanje spomenika pjesniku Gjuri Deželiću, kao da je nešto nedostajalo. Nešto simbolično. Nešto što bi upotpunilo kolekciju. Nešto što bi poslalo snažnu poruku.
Nešto što bi se perfektno uklopilo u njegovu kampanju.
A to je Matija Gubec.
Seljački kralj
Kmet na feudalnom posjedu Franje Tahija, vođa Seljačke bune, pogubljen na Markovu trgu 1573. i okrunjen užarenom krunom kao "seljački kralj".
On je godinama bio najveći sin Hrvatskog zagorja, ikona slobodarskih pokreta, simbol borbe običnog čovjeka protiv beskrupuloznih feudalaca koji se bogate izrabljujući tuđi rad.
Pa ako se Josipović pobrinuo da u jednom potezu obiđe i Tita i Tuđmana, trebao je pronaći vremena i za obilazak kipa Matije Gupca u Gornjoj Stubici. Time bi turneja bila kompletna.
"Zagorje je dalo mnoge velike ličnosti, jedna od njih je i Matije Gubec", govorio je Josipović u listopadu prošle godine, prilikom posjeta Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici. "Toliko godina nakon bune divimo se tom čovjeku, jer je imao ideju pravde, a ona mora pokretati ljude i danas. Borit ćemo se za tu pravdu".
Zvuči sjajno. Ali opet, koliko je ljudi spremno danas spomenuti Ivu Josipovića u istom kontekstu s Matijom Gupcem?
S Titom već da, pa čak i s Franjo Tuđmanom, ali sa "seljačkim kraljem"?
Da stvari, barem na toj simboličkoj razini, budu još gore, Josipović je nedavno iz predvorja Ureda predsjednika uklonio veliku sliku koja prikazuje Seljačku bunu iz 1573. godine, vratio je muzeju, a umjesto nje stavio skulpturu Dušana Džamonje.
Učinio je to otprilike onda kad je svojim kritičarima prkosno poručio kako Titova skulptura ostaje na Pantovčaku, kao i Tuđmanova bista. Ali eto, Matija Gubec u tišini je nestao iz predsjednikovih prostorija.
Zajedno s proklamiranom pravednošću.
Nije mu par
Možda je tako i najbolje. Matija Gubec se ionako ne bi dobro pristajao uz jednog od najbogatijih političara u državi, onog koji se druži s elitom i pripada eliti, onog koji prima donacije od sumnjivih tajkuna, dok radnicima uništenih tvrtki poklanja stare "singerice". A i Matija Gubec je bio gubitnik.
No, isto tako, ovo je pravo vrijeme za Matiju Gupca.
U zemlji poharanoj tajkunima, među stotinama tisuća nezaposlenih i siromašnih, u ozračju pohlepe i bezobzirnosti, kad političari planduju u ljetnikovcima i dvorcima najbogatijih poduzetnika, povijesni primjer Matije Gupca mogao bi najsnažnije odjeknuti u predizbornoj kampanji.
Ali, Josipović je radije odigrao na kartu podilaženja biračima preko ideologije, nego preko ideje socijalne pravednosti. Važniji su mu Tito i Tuđman, nego Matija Gubec, barem kad se već vozika po Zagorju.
A možda je Matija Gubec postao previše opasan?
Da ne bi nekom palo na pamet da se povede za njegovim primjerom. A onda završi poput onih koji su, kao primjerice "zviždači", digli glas protiv nepravde, korupcije i krađe.
Neugodan podsjetnik
A možda bi Matija Gubec bio previše opasan podsjetnik na sva ona obećanja o pravednosti, poštenju i borbi za običnog čovjeka koja je Ivo Josipović glasno dijelio tijekom prisege na Markovu trgu, a onda potiho u ove četiri godine preko njih prelazio.
Tamo gdje je Matija Gubec prije pet stoljeća "okrunjen", Josipović je poručivao da se "nikada neće umoriti", pa je, eto, u toj borbi brzo posustao.
Zato je ispravno procijenio da ono što mu u ovom trenutku može donijeti drugi mandat nije Matija Gubec, nego su to Tito i Tuđman.
Jedan za lijeve, drugi za desne. Jedan siromašni bravar koji je ljetovao s holivudskim zvijezdama i ubijao antilope po nesvrstanim savanama, drugi siromašni seljak koji se opasao lentom i zasjeo na čelo države prožete nepravdom, koju je Josipović obećao ispravljati.
A probajmo se vratiti pet stoljeća unazad, ravno u vrijeme Seljačke bune, i zamislimo na čijoj bi se strani tada našao Ivo Josipović? Na strani Matije Gupca ili Franje Tahija?
