Samo vi udarajte: Vlado, uzmi mi novac, ali volju nećeš nikad

Nitko, ali nitko, koga poznam nije ostvario sve onako kako to izgleda u maturantskoj glavi. Linearan slijed, bez kraćih pauza i padova ne postoji čak i ako upišeš što si htio, daješ ispite u roku, uzoran si student i imaš financijsku sigurnost jer negdje u tom pravilnom rasporedu postoji i život koji je sve samo nije pravilan. Tako je bilo i u mom slučaju. Nisam upisala ono što sam s 18 htjela i pokušavala upisati sve do 21. godine. Danas mi je drago da nisam jer bih vjerojatno ili odustala nakon dugog niza godina ili bih to otjerala skroz do diplome i nikad time ne bih bavila što je grozna sudbina nemalog broja dobrih studenata. Ali počela sam zarađivati s 14-15 godina, honorarno ljeti, a zatim i redovitije od prvog indeksa. Zato jer sam MORALA. I tako do danas, 10 godina kasnije.

Ja sam uvijek ona koja s velikom crvenom sportskom torbom dolazi na nastavu, sjedi u prvoj klupi i 5 minuta prije kraja sata juri van da stigne na trening za koji će dobiti plaću. Bilo je tako godinama, svaki dan uključujući i subotu. Sad je obrnuto pa na predavanja koja su popodne dolazim sa službenim laptopom i mobitelom, javnim prijevozom i kasnim jer sam bila u uredu, JER RADIM. Svoje “vječno” studiranje sama financiram jer nemam drugog izbora. Kao student u Zagrebu nemam pravo (možda sam u krivu, ispričavam se) na dom, imam manje raspoloživih sredstava na x-ici (nbije mi bila aktivna skoro 3 godine zbog sustava), a u menzu ne stižem jer radno vrijeme iste je u koliziji s mojim predavanjima i poslom, a nije mi ni usput. Uz to, ne živim sa svojom obitelji jer, ponavljam, NEMAM DRUGOG IZBORA. Voljela bih da imam, ali nemam, pa se trgam na petsto strana, skupljam kontakte, crtice u CV-u, mijenjam poslove i adrese, zapostavljam ono što volim, a to je faks jer tako mi je grah pao.

Jučer kad je cijelim Internetom kružilo o oporezivanju studentskih prihoda osjećala sam se napadnutom jer će to iz temelja promijeniti sve što sam do sada postigla i sve što sam si zacrtala do predviđenog kraja studiranja iduće godine. Malo je reći da sam se uzrujala, jer nisam VJEČNI STUDENT odnosno ono što se pejorativno krije iza te sintagme, nisam lijena, nitko drugi nikad nije radio na moj ugovor, i ne živim neki luksuzan život. Ne pušim, ne pijem, ne izlazim gotovo nikad, nemam iPhone jer si ga ne mogu priuštiti. Umjesto da si kupim novu odjeću moram si kupiti nove leće ili naočale, a kad me zadesi neka ozljeda na treningu onda u startu imam smanjeni budžet (plaćen si po treningu koji odradiš), moram si kupiti zavoje, kreme i platiti prijevoz do terapija, lijepljenje trakama i slično. Nakon zadnje ozljede (zbog loših uvjeta u dvorani) dočekao me i otkaz odnosno prekid suradnje (također jako lijepo, ljudski i hrvatski). Prethodnu ozljedu sam platila neodlaskom na Erasmus u Napulj jer nakon skoro 3 mjeseca odležana u krevetu nisam imala s čime otići u zemlju u kojoj je standard dvostruko viši od našeg. I tako u krug. Utrka s preponama, reklo bi se. Polako ali (ne)sigurno do cilja, i sad, u maltene ciljnoj ravnini, ponovno šamar. Ovaj put od strane državnog vrha. Oporezivanjem studentskih prihoda iznad 15 000 kn godišnje, odnosno 1250 kn mjesečno, ja opet NEMAM DRUGOG IZBORA nego odustati od fakulteta jer Filozofski nema opciju izvanrednog studiranja (inače bih već barem tri od skoro deset godina imala upisanih u radnu knjižicu). Oni koji ne poznaju moju situaciju reći će mi da se mogu vratiti svojima, smanjiti si troškove i bla bla…. Ali nije tome tako, jer da jest odavno bih imala diplomu i čekala na burzi stručno osposobljavanje za minimalac, a ovako imam CV s kojim već sad, bez diplome, mogu gotovo birati što ću i gdje ću i toga se ne bojim.

Zbilja je užasan dan bio i 3000 raznih kombinacija su mi prošle kroz glavu. Isti broj pitanja bez odgovora i dalje mi visi iznad čela i ne znam kako ću večeras normalno zaspati. Takva sam otišla do svojih da malo ne mislim na sve. Tamo je bio moj Dedek. Čovjek sitne građe i sijede brade koji uvijek priča najbolje priče ispričao je nekoliko i večeras. Veli Dedek:

“Moj tata je s 10 godina počel raditi (tamo negdje kad je Titanik potonuo, ako ne i prije, op.a.), kao šegrt u nekoj radioni. Išel je jednom i u tadašnju tvornicu Union (danas je to Kraš). Bila je zima i imal je kaputek kojem je postava bila malo rasparana, nisu baš imali novaca… Očito, jer je k’o mali radil. Tak da nije ni znal kaj je čokolada jer ju nije često jel, valda je zato sad ja tolko volim. Došel je tam i gledal te slatkiše… Nije niš tražil jer ga je bilo sram, al kak to obično bude, tete kaj su tam radile dale su mu čokolade. Po skrivećki, da niko ne skuži. Stavile su mu čokolade i one svilene bombone u postavu kaputa, da ne bi ispalo da mali krade. Posle je došel doma, al kak je bilo hladno sve se to smrznulo i spoljepilo. I onda je taj isti mali, moj tatek, za koju godinu otišel u Ameriku i delal u Fordu.”

Pradeda Ivo je otišao, trbuhom za kruhom, bio je jedan od inovatora (ono što bi danas bio Rimac ili nekad Maglica) koji je zaslužan za pomične farove na autu, i druge manje izume koje svakodnevno koristimo i ne razmišljamo da je netko nekad to morao izmisliti. Obišao je ono što je i danas nezamislivo, vratio se ovdje i umro iznenada, u dobi od 50-ak godina.
Upravo ta priča mi je trebala da se dignem i shvatim da bitka nije izgubljena. On je radio od desete, ja od četrnaeste i moje vrijeme tek počinje. Ne s 18 kao što sam nekad mislila, a ako bude potrebno ne ovdje jer i to, kao i sve do sada, biram sama potaknuta onim NEMAM DRUGOG IZBORA ali i svilenim bombonima.

Deda Ivo bi bil ponosan.
 
Svileni zagrljaj,
A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.