Što kad stigne dijete, a brak vam počne pucati po šavovima

Kad sam se prije godinu i pol u zadnjoj kolumni pozdravljala s čitateljima Expressa, povratak na posao činio se jako daleko. Prvorotkinja u četrdesetoj – preda mnom je u najmanju ruku bila avantura. Zakon te prisiljava na kućnu njegu mjesec i pol dana prije termina, a realno ni u jednoj firmi više nisi ni potreban nakon što uđeš u sedmi mjesec trudnoće. S onim trbuhom kojeg ne možeš ni u što strpati osim u plahtu prikopčanu zihericom svaki normalan poslodavac poslat će te kući i prije roka što ga je propisala država. A ti ćeš svakako biti zahvalan jer je skratio muke svima - niti on zna što bi s tobom u firmi, niti ti znaš u koji položaj da se više namjestiš, a da te ne žulja, stišće i rasteže. Da ne govorimo da ti tako trudnoj uglavnom još sve ide i dodatno na živce.

Kako god, od tad, (listopada 2016.), pa sve do sad, (travanj 2018.), nisam napisala ništa duže od popisa namirnica za Konzum i baby centar, i to ne u laptop, nego na papir, pa je zato prošlotjedni nalog šefa da skrojim kolumnu od par tisuća znakova koja će od sad izlaziti četvrtkom na 24sata.hr u meni izazvao popriličan stres. Čitavih minutu mi je bilo drago, (pred njim sam oduševljenje glumila i duže), a nakon toga je uslijedila muka – pitala sam se što napisati za prvi tekst, trebam li se posebno predstavljati, hoću li pogriješiti s tematikom i kako ću objasniti mužu da ću, između ostalog, opet tu i tamo pisati i o njemu.

Nakon par dana razmišljanja shvatila sam da je zapravo najbolje da odmah pišem o njemu jer mi je on ujedno i najveća preokupacija. U prosječnoj obitelji fokus bi po logici stvari trebao počivati na malom djetetu, no kod nas su stvari nijansu drugačije.

Zbog ovog ću teksta s njim imati verbalni obračun, Mr. S. će se biranim riječima pozivati na svoje ustavno pravo da se njegova intima ne iznosi u javnost, a ja ću objašnjavati da kolumnist piše ono što živi i što ga zaokuplja, a trenutno je to svakako on, Mr. S., otac našeg jednogodišnjeg Djeteta, moja ljubav, moja sreća i moj najveći problem.  

Mr. S., je čovjek u poodmaklim godinama, inteligentan je i povučen, šarmantan, obrazovan i pristojan. Alergičan je na činjenicu da ga javno spominjem i njega da se pita mogla bih komotno napisati da sam ga zapravo izmislila. Ugodan je, smiren i zaljubljen i život s njim činio se stvarno kao bajka. Sve dok krajem prošle godine nije stiglo Dijete i bajka se pretvorila u balkanski strip u kojem glavna junakinja leti na metli po Gajnicama i nemoćna je u pokušaju da svom voljenom supružniku objasni da Dijete jednostavno mora plakati i pasti, da je potpuno normalno da pričepi prste na vrata, da se kad tad mora lupiti, da ga u konačnici sve to mora i boljeti i da se barem jednom mjesečno mora razboljeti. Također, da bi se u budućnosti izbjegla opasnost da Dijete izraste u razmaženo derište mora ga se od početka učiti osnovnim stvarima pri čemu će ono svakako pružati otpor koji samo treba stoički izdržati. Dijete se najčešće opire plačem, a ponekad i napadajima bijesa i zato u odgoju roditelj mora biti ustrajan, smiren i dosljedan. 

I da stvar bude jasnija, ništa od svega ovoga nisam ja izmislila nego sve lijepo piše u medicinsko-obrazovnim knjigama koje se uredno prodaju u knjižarama, a napisali su ih autori koji su o pedijatriji, psihologiji, sociologiji i odgoju djece godinama učili u školama. Usudila bih se zato reći da se ta literatura vjerojatno može smatrati preporučljivom za roditelje, a pogotovo ovako friške poput nas. Sve ovo naravno meni je potpuno jasno, a sigurna sam da se u teoriji slaže i Mr. S. Problem u našoj obitelji počinje kad štivo iz knjige krenem/o provoditi u praksi. 

U našoj kući Dijete je tatin ponos i dika, veselje, osmijeh, sreća i miljenik kakvom se Mr.S. nije ni u snu nadao. Ta dva mala lukava crna oka od njega mogu dobiti što god poželi na ovom svijetu i Mr. S. se sav rastopi kad ga mali pogleda, što Dijete naravno obilato koristi. Kod nas vrijedi pravilo Djetetova suza je tatina suza, djetetova bol je očeva patnja. 

Kad malog boli želudac u kratkom se roku i Mr. S. počne nekako čudno savijati u predjelu trbuha. Ispostavilo se, recimo, prošli ponedjeljak da su Djetetove tegobe u crijevima zapravo intolerancija na laktozu, a samo 24 sata kasnije, u utorak ujutro, Mr. S je mrtav ozbiljan kazao da je napokon shvatio  zašto i on ima gastro smetnje. Problem je naime isto u laktozi pa će i on od sad piti ovo s bregov lahko probavljivo kao i mali. 

Sjećate se vi svojedobno onog trenda prije par godina kad su naglo sve manekenke u gradu postale alergične na gluten i prestale jesti krafne i špagete? Bilo je čak i onih onih što su od zalogaja bijelog kruha dobile anafilaktički napadaj. Te 2012. već je u statistikama postalo zabrinjavajuće koliko je Hrvatica patilo od glutenske alergije. Jednu takvu sam prije pet, šest mjeseci srela u opatijskom restoranu, tamanila je u društvu crnokosog muškarca raviole od durum pšenice i izgledala je potpuno zdravo kad je kasnije sjela u njegov crni njemački automobil zatamnjenih stakala. 

Toliko o intoleranciji Mr. S-a na laktozu...

Dan poslije, u srijedu, Dijete se češće budilo noću, izlazila mu je donja četvorka. Istu noć je i Mr. S proveo ispred televizora gledajući turnir u golfu. Pitala sam ga da li možda njemu izlazi umnjak. Mr. S je zakolutao očima i budnost objasnio punim mjesecom, a poslije se ispostavilo da tu noć mjeseca nije vidio ni satelit na Marsu. On je jednostavno bio pod stresom jer je Dijete imalo zubobolju. Tu noć smo se posvađali pet puta – ja sam tvrdila da malog ne boli toliko da ga treba držati i nositi na rukama i da kako se probudio da će tako za minutu i zaspati, što se naravno na kraju i dogodilo. No Mr. S je tu noć jedva izdržao, jer zamisli, što ako mali jednog dana bude imao traume budući ga nisam cijelu noć njihala u krilu da mu bude lakše spavati. Vjerojatno sam ga usput trebala hladiti i palminim lišćem. Mali je odlično spavao i bez da ja kilavim kičmu i glumim Marry Poppins, ali dobro, o tome nekom drugom prilikom. 

Svađa se nastavila i sutradan ujutro. Mr. S je tvrdio da malog i dalje boli zub (iako je Dijete ciktalo od sreće cijelo jutro) i da mu ne treba sad još i usisivačem izvlačiti sline iz nosa ne shvaćajući da je malom zub probio van i da ga više ne boli, a ako ne čistimo nos redovno postoji velika mogućnost da će dobiti upalu uha pa će tek onda urlati cijelu noć. Na kraju je on ljut otišao na posao, a ja sam sama izdržala pola minute urlanja dok je usisivač vukao Djetetu sline.

Do kraja dana je bila tiha misa. 

U četvrtak je krenula svađa oko antibiotika. Znate li vi ijednu bebu koja obožava piti gorak lijek? Ja ne znam. Pogađate, ne voli ni Dijete i zato je samo pitanje hoće li ga mali popiti uz plač ili bez. Mr. S je potpuno pozelenio kad je vidio kako se Dijete opire progutati amoxicilin pa je ustvrdio da ja maloga maltretiram i da nemam emocija. Nije pomoglo ni to što sam mu objasnila da su mi postupak ušpricavanja lijeka pokazali doktori u bolnici i da se Djetetu neće ništa dogoditi pa sam naprosto odustala dalje se objašnjavati. Mr. S ga je nakon što je popio lijek mazio po kosi još sat vremena da se mali opusti od stresa. Dobro ga nije u wellness odveo.  

U petak je pak Dijete nezgodno palo u parku i ogrebalo nos. Mr. S se izbezumio i cijelu ga je večer zagledao prigovarajući da ga dovoljno ne pazim. Pitala sam ga bi li pomoglo da maloga zatvorimo u kavez i sa strane stavimo pločicu s natpisom:

Vrsta: Beba Aleksej
Otvarati: samo u kontroliranim uvjetima

Subota ujutro počela je apsolutnim stresom. Dijete je palo s kreveta na pod. Do kraja dana Mr.S je bio van sebe iako malom nije bilo ništa. Imao je malu čvorugu i plakao je deset sekundi.

U nedjelju smo Dijete ostavili omiljenoj tetki, mojoj sestri, i otišli svatko na svoju stranu. 

U ponedjeljak sam odlučila da ću o ovome napisati kolumnu.

Sad se jedino nadam da se do sljedećeg četvrtka nećemo razvesti.