Supermajke: One su u svemu savršene, no vjerojatno lažu...

Kako se obraniti od super-majki, bio je naziv jednog topika na koji sam naletjela prije nekoliko mjeseci. Isprva sam mislila da se pod time misli na sve one majke koje se diče dojenjem, platnenim pelenama, zajedničkim spavanjima, no-cry metodama odgoja... pa sam se čak, napominjem isprva, našla u dijelu te definicije. 

No tema je bila posve druga. Kako se obraniti od svih onih super žena/majki koje promiču svoju superiornost na svakom koraku. One nemaju problema s nespavanjem jer njihova djeca uvijek, bez problema zasnivaju i spavaju cijelu noć. Jer su ih one tako naučile. Njihova se djeca nikada histerično ne bacaju po podu. Jer su im one u par lakih koraka objasnile da to ne rade. Zapravo njihova djeca to nikada nisu ni napravila jer, osim što su one super majke i njihova su djeca super pa znaju što se smije, a što ne smije i prije nego što to ikada učine. 

Njihova djeca jedu apsolutno sve u pravilnim razmacima. Jer su one uvele fantastičan red. Dojenje na zahtjev? Može, ali samo prvih mjesec dana, a onda je vrijeme za disciplinu. Njihova se djeca uvijek i bez ikakvog prigovora voze u kolicima. One znaju tajnu kojom se to postiže. I ne samo to. One suptilno (ili manje suptilno) kritiziraju sve one kojima to nije tako. Ako ih upoznate one su uvijene i zapravo nikada ne odaju svoje odgojne tajne, ali ako ih 'upoznate' na nekom forumu onda će vas izvrijeđati da nemate pojma i da ste si same krive ako vaše dijete radi bilo što drugačije. 

Jer one imaju vremena zato što se one znaju super organizirati... 

Naravno, objasnit će vam da ste nesposobne, ne zaslužujete biti majka ukoliko vaše dijete nije sposobno prespavati noć nakon šestog mjeseca života, da je to znak da ćete odgojiti kriminalca ili u najmanju ruku delinkventa. Ta djeca se posjedaju nakon šestog mjeseca i prohodavaju točno na svoj 1. rođendan. One uvijek imaju vremena za skuhati ručak koji uključuje i juhu i desert. Svoje supruge dočekuju uvijek uredne, decentno našminkane, izdepilirane i lagano namirisane. Jer one imaju vremena zato što se one znaju super organizirati, a njihova dječica za to vrijeme uče prva slova ili barem engleski. 

Često citiram svoju kolegicu s kojom sam se jednom, dok smo obje bile na porodiljnom, našla na kavi. Nas dvije raščupane, dubokih podočnjaka, bez trunke šminke na licu, ali obje ponosne na sebe jer smo izvele manevar s autosjedalicom, kolicima, a čak smo se i otuširale za tu priliku. Sjedimo mi tako i čekamo čije će dijete prvo početi protestirati zbog mirnog sjedenja na terasi kafića. I pita one mene: Srećeš li ti te žene? Naravno da srećem, ubijaju me u pojam. Osjećam se užasno nesposobno i loše kraj njih. 

Namršti se ona, približi mi se da nitko ne čuje (iako nitko nije ni mario za nas) i kaže zavjernički: Ja mislim da one lažu. Nasmijala sam se iz dubine svoje duše jer do tog trena stvarno nisam ni pomišljala da je to tako, a onda kao da mi je netko otkrio vrli novi svijet. 

- Ja mislim da je njima sve isto kao i nama, ali one jednostavno lažu, ponovila je sad već sigurnija da se i ja slažem s tom teorijom. Mnogo puta sam je se sjetila, mnogo puta me spasilo to njeno objašnjenje. Mnogo puta smo si to još međusobno ponovile i cerekale se svom 'fantastičnom otkriću'. 

Pogađate, ja nisam nimalo super. Mislim sad kad je moj sin prešao dvije godine stvari su stvarno puno lakše. I sada i ja kuham puno češće, stan mi rjeđe izgleda kao da ga je napalo krdo huligana, izgledam znatno bolje, podočnjaci su rjeđi, a frizura urednija. No i dalje nisam dovoljno hrabra da nekome prosipam pamet o tome u čemu griješi. Nikada si, recimo, nisam dala za pravo da nekome objašnjavam prednosti ili mane dojenja. Ja sam dijete dojila, netko drugi nije. I ne mislim da sam zbog toga ja bolja, a druga majka lošija ili obrnuto. 

Moje dijete nije imalo dudu, no ni to me ne čini boljom od nekog drugog. Samo dva puta se do sada izvijao po podu, već mjesecima nije pa ja ne mislim da sam odgojni genije. Jednostavno mislim da je moje dijete shvatilo da je to nepotrebno. Onako sam od sebe. Nisam dovoljno nerealna da si pripisujem čarobne moći ni oko toga. Moj sin nikada ne vrišti, niti histerizira, čak dapače iznimno rijetko i plače. 

Jedna moja produhovljena prijateljica pedagoške struke misli da je on takav upravo iz razloga što nikada nisam uvodila bespotrebnu disciplinu, niti ga traumatizirala odgojnom metodom 'plači pa ćeš sigurno jednom odustati'. Ne znam da li je to stvarno tako. Gotovo sve mu mogu mirno objasniti i iako sam imala neke trikove da postignem taj cilj, stvarno ne mislim da je roditelj čije je dijete drugačije od mog lošiji. Osim toga, rezultat će se zbrajati na kraju, a po meni, do kraja puta ima još koje desetljeće. Zato super majke ohladite malo. Jer stvarno je relativno hoće li dijete super majke stvarno postati super ili ćemo mi kaotične, liberalne, a opet nekad i totalitarne, sumanute, povremeno lude na kraju imati bolji rezultat.