Kolumne

Komentari 40

Teolog Dalibor Milas: Božić je radikalna kritika našeg društva i naših odnosa. Kako ga otkriti?

Teolog Dalibor Milas: Božić je radikalna kritika našeg društva i naših odnosa. Kako ga otkriti?

Iako je Božić nominalno kršćanski blagdan, dogodio se daleko od religijskog mainstreama i zanemario sve tadašnje autoritete koji su samouvjereno tvrdili da imaju direktnu vezu s Bogom

Koliko god to možda zvučalo čudno, Božić odavno nije rezerviran samo za kršćane i sve one koji se tako osjećaju. Budući da je riječ o jednom od najprepoznatljivijih simbola zapadne kulture, posve je logično, pa čak i opravdano reagirati kad netko dira u važne simbole. Neslavnu titulu ovogodišnjeg Grincha zamalo je ponijela europska povjerenica za ravnopravnost Helena Dalli nakon što su u javnosti osvanule interne smjernice o tzv. uključivoj komunikaciji u Europskoj komisiji, prema kojima bi trebalo izbjegavati korištenje riječi “Božić”, jer bi to kao moglo povrijediti sve one koji nisu kršćani. Automatski povezujući odbačene (i interne) smjernice iz EK i ubacivanje nekih novih ideja u božićni asortiman, prebrzo se došlo do zaključka da nam “oni gore” žele ukrasti Božić.

Na ovaj apsolutno promašeni prijedlog jakobinaca našega vremena nadovezala se i osveta domaćih loših đaka kojima je ove godine zasmetao nesretni orašar. Nitko ne zna tko su “oni gore”, ali svi znaju da nas žele uništiti cjepivom i orašarima.

Zagreb: Bor na Trgu Svetog Marka

Figura pojedinim Hrvatima toliko omraženog orašara je u germanskoj tradiciji simbol sreće koja tjera zle duhove. Dok orašar danas ima tek dekorativnu svrhu, originalno je riječ o drobilici za orahe. Ove figure su postale popularnije izvan Njemačke kad su ih brojni američki vojnici nakon Drugog svjetskog rata nosili sa sobom kući kao suvenire. Orašar je svoje fiksno mjesto u ikonografiji prepoznatljivih božićnih ukrasa osigurao nakon prve izvedbe baleta “Orašar” (Čajkovski), koji se tradicionalno izvodi upravo u božićno vrijeme. Ako na trenutak zanemarimo sad spornog orašara, činjenica je da se Božić od svojih početaka u 4. stoljeću stalno nadograđuje. Ukrašavanje božićnog drvca potječe, primjerice, također iz germanskih zemalja. Božićni bor se kod Germana ukrašavao jabukama, orasima i ostalim slasticama koje bi djeca na sam Božić nestrpljivo skidala s drvca. Unatoč negodovanju katoličkih svećenika kako ovaj “novi običaj” odvlači narod od Božje riječi, božićna drvca su se u 19. stoljeću proširila i po cijeloj Europi (i Hrvatskoj). Kad bi preglasni branitelji Božića od navodne masonsko-sotonističke ofenzive znali da ni današnji Božić nekad nije bio Božić, nego obilježavanje zimskog solsticija kojim su stare religije slavile (novo) rađanje Sunca, vjerojatno bi im srce zakazalo. Često zaboravljamo da je i naša kompletna tradicija nekad nekako morala nastati. I u tome nema ništa loše. Ako na sve ovo dodamo i one previše apstraktne, sterilne i dosadne božićne poslanice većine domaćih biskupa koje ni oni sami ne razumiju, onda nije ni čudo što se zamaramo prilično nebitnim stvarima.

Umjesto da u vječito defenzivnom gardu pokušamo obraniti Božić od orašara i Helene Dalli, mnogo bi korisnije bilo zapitati se onako iskreno gdje i kako otkriti Božić danas. U Prologu Ivanova evanđelja piše: “Svjetlo istinito, koje obasjava svakog čovjeka, dođe na ovaj svijet... Svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Onima koji ga pak primiše, dade moć da postanu Božja djeca”. Iako je Božić nominalno kršćanski blagdan, dogodio se daleko od religijskog mainstreama i zanemario sve tadašnje autoritete koji su samouvjereno tvrdili da imaju direktnu vezu s Bogom. U biblijskoj priči o Isusovu rođenju predstavljen nam je jedan okrutan svijet u kojem nema mjesta za nadu, ljubav i empatiju. Nema nikakve romantike i idile. Mlada trudna žena sa svojim zbunjenim zaručnikom nalazi se daleko od svoje kuće. Nitko im ne želi pomoći. Prisiljeni su pronaći utočište pod otvorenim nebom. Evanđelje paralelno pruža i uvid u svijet pastira koji po nepodnošljivoj hladnoći moraju čuvati svoja stada. Nisu oni bili pastiri od zanata, nego od nevolje.

Skupina odbačenih, ugroženih i pogubljenih ljudi bila je mjesto rađanja novoga svjetla. Mnogima danas nije lako pojmiti kako radikalno (i zašto) je Isus promijenio naš pristup Bogu i religiji općenito. Teško je pojmiti Isusov liberalniji pristup Bogu i religiji, pogotovo ako ste odgojeni doživljavati božanstvo u dominantno patrijarhalnom i imperijalističkom tonu ili ako potječete iz jednog religijski indiferentnog postsekularnog društva kakva je danas Europa. Sociološke analize pokazuju kako mladi Europljani sve više gube interes kako za kršćanstvom, tako i religijom općenito. Pored toga što im je sve to previše apstraktno i strano, današnji Europljani smatraju da i bez intervencija neke više sile mogu voditi potpuno smislen i ugodan život. Što je jedno društvo bogatije i uređenije, to u njemu više opada društveni utjecaj religija.

Bogatstvo i kvalitetan životni standard omogućuju, naime, građanima više mogućnosti za slobodne aktivnosti i vlastito samoostvarenje. Bog u jednom takvom društvu načelno nije ni potreban ni nešto previše tražen. S druge strane, utjecaj tradicionalnih religijskih zajednica već je desetljećima u slobodnom padu i one snažno gube na društvenoj važnosti. Pandemija je pokazala da su ovakve religijske institucije dezorijentirane i da ni same više nisu sigurne što točno ponuditi čovjeku 21. stoljeća.

Neovisno o tome vjeruje li netko ili ne, činjenica je da Božić jedinstvenim raspoloženjem prekida uhodani tijek godine i nudi nam neke nove mogućnosti i perspektive. Vrijeme velikih utopija je iza nas. Nada u jedinstveni društveni i gospodarski pravedan svijet je de facto poražena. Potencijalni ratovi i konflikti te politički egoizam su naša stvarnost. Nije to došlo s virusom, pandemija je samo ubrzala neke neizbježne procese. Kršćani kao mogući nositelji neke nove nade vjeruju da se na Božić Božje lice iščitava na licu jednog djeteta. U praznoj niši božićne čarolije svijetli život i gubi se u malenosti jednog djeteta. “Undercover” Bog skriva se u ranjivosti nezaštićenog bića koje se prepušta ljudima na milost ili nemilost. Ovaj Bog ne sužava vidike, ne plaši i ne oduzima dah. Ne prijeti, ne ucjenjuje i ne zahtijeva apsolutnu poslušnost. On otvara nova prostranstva i onima koji ga shvate ozbiljno pruža neke nove perspektive: s jedne strane nam pomaže promatrati i pristupiti fenomenu “Bog”, dok nam s druge strane pomaže uhvatiti se u koštac s izazovima vlastitog vremena. I života.

Novorođeno dijete je realizirana nada i utjelovljena ljubav. U antičkom svijetu nije bilo ništa ranjivije od života novorođenog djeteta i njegove majke. Tad je i rađanje predstavljalo izvjestan rizik kako za dijete, tako i za majku. Prije nego što se dijete nauči brinuti samo o sebi, njegov život je u rukama drugih. Slično vrijedi i danas: djeca nam služe samo kao sredstvo političko-ideološkog potkusurivanja: borimo se samo za nerođene, ignoriramo rođene.

Kasnije će ono Božićno dijete iz Betlehema odrasti i očitovati svoju ranjivost, osjetljivost na patnju i nemoć ugroženih skupina društva. Upozoravat će na nedostatak prava i pravde koji pripadaju siromašnima, čime će samo pokazati da je Bog najprisutniji upravo u onima najmanjima. Dijete će kasnije postati putujući propovjednik i vjesnik jednog boljeg i drugačijeg svijeta pa će ga vladajuće elite pogubiti kao političku prijetnju i sigurnosni rizik. No smrću čovjeka ne umire i njegova ideja. Elite nisu mogle ubiti nadu u promjenu. Ta nada preživljava već tisućama godina u svima onima koji se ne boje suprotstaviti nepravdama i ugnjetavanju onih najugroženijih. Zar itko ozbiljan smatra da figura orašara ili izbjegavanje spominjanja riječi “Božić” može ugroziti jednu takvu ideju?

Božić nije tek jedna od onih starih simpatičnih metapriča, nego radikalna kritika našega društva i naših odnosa. Nije ovdje riječ o izboru “manjeg zla” ili o malo manje nepravde, malo manje nasilja i malo manje društvenih nejednakosti. Riječ je o imperativu promjene svih nepravednih odnosa. Mnogi vjernici još imaju sliku Boga kao nekakva opasnog tiranina i diktatora. Bog je doista velik. Ali nije velik u nasilju i teroru “svojih”. Nije velik u prosipanju sile i ograničavanju tuđih sloboda. Nije velik u aroganciji i pumpanju velikih brojeva. Bog se pokazuje velikim u svojoj nezaštićenosti i ranjivosti. Bog je undercover. Ne samo onda, nego i danas. Skriva se među izgubljenima i oštećenima našega vremena. Skriva se u svima onima koji u svojoj tami ne mogu otkriti svjetlo i razmišljaju o samoubojstvu. Skriva se u svim onim alkoholičarima i ovisnicima koji su izgubili nadu u smislen život. Očituje se u svim onim hrabrim ljudima koji se svako malo raspadnu u komadiće, pa onda ponovno ustaju, skupljaju se i pokušaju nekako sastaviti da to na nešto sliči. Slično kao što su pastiri prepoznali Boga u liku ranjivog djeteta, tako ga i mi danas prepoznajemo u svima onima koji su na bilo koji način odbačeni, ugnjetavani i zarobljeni.

Cervantes kroz lik Don Quijotea piše da je “najluđe od svega vidjeti život onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi trebao biti”. Nije ovdje uopće bitno vjerujemo li u Božić (ili Boga) ili ne, nego jesmo li spremni prepoznati onoga tko je ugrožen i nezaštićen i pomoći. To je smisao svega. To je Božić.