To je ljubav: 'Od najmanjih sam nogu bio ovisnik o nogometu!'

Sve je počelo davne sedamdeset i neke kad je pokojni dida donio u našu kuću na Korčuli loptu, plastičnu, ogromnu, sa šesterokutima u kojima su bile slike prvotimaca Hajduka. „Ako naučiš sva imena do jutra, lopta je tvoja, inače je vraćam u Jugoplastiku!“

A kako sam za igranje nogometa bio talentiran kao prosječno razvijena meduza za lap dance, okrenuo sam se onome u čemu sam bio najjači – navijanju.

Nije samo nogomet bio na tapeti, sljedeće smo godine nešto kao rasturali u vaterpolu, a frend i ja krenuli smo tumarati po zabitima otoka tražeći nekoga tko ima drugi program JRT-a. Da skratim priču, pred nekih skoro četrdeset godina kad se to odvijalo, mislim da bi se i sam Tribuson našao u tome, uletjeli smo u dvorište gdje su dvije drage nepoznate bakice gledale „Naše malo misto“ na prvom programu s riječima „Možete li prebaciti na drugi program, sad je tekma?“.

A i osvojili smo neku ligu ili kup, tko bi se svega sjećao...

Zlatne su godine navijanja došle s košarkaškim uspjesima Cibone i Splićana s tri imena i tri titule, a tu se već imala televizija u boji, ali i glasni kumovi, i susjedi koji su pušili, i općenito sam tih dana samo bio diler gemišta i hrane. I to na putu iz kuhinje s majkama u duhanskoj izmaglici i očeva koji su urlajući i smijući se imali nekakav divan ispušni ventil u dnevnom boravku. Ja više nisam morao držati antenu, ali sam morao skakati ispruženog prsta do televizora kad bi se trebao prebaciti program na dnevnik.

Mladost je prošla na igralištu, a srednjost bogami – na stadionu. Odlučio sam navijati i za Dinamo i za Hajduk te zadovoljiti širu obitelj, ne posjećivati derbije, i kasnije se potpuno prebaciti na reprezentaciju. Prva s Amerikancima, smrzavanje, pa protiv Meksika, pa propuštanje Francuske jer sam radio kao spasilac i plakao u bazen dok smo igrali s Argentinom, a ja na osmatračnici pazio na jednu jedinu babu u bazenu, sve do prodaje svega, razbijanja kasice, čekova, zaduživanja i odlaska u Japan.

I to je bio neki highlight, počeo sam se družiti s pravim navijačima, iako sam bio samo simpatizer, ali pedeset gostovanja se skupilo. Nakon jedne Gruzije i Malte sam došao doma, bacio stvari u mašinu, pogledao u kuvertu s kartama i zaključio da je vrijeme da svoje staro, tromo i debeljuškasto tijelo (unatoč stalnom obilasku bazena – ponekad moja predanost poslu ipak pobjeđuje) ipak sačuvam za ugodne pedesete. Dobro, to sam rekao i za divlji seks, pivo i ljute umake, ali tko je od nas bezgrešan, neka me pogodi ćevapom.

Uglavnom, ovo Svjetsko prvenstvo dočekat ću kao baja, Onur iz Sultana ili vlasnik Reala, jer sam uz zid prislonio 155 centimetara mrcine zaobljenih rubova pa ekran izgleda kao bazen koji se prelijeva, i nekog svjetla koje obasjava sve oko sebe kao da sam u Drive in kinu ili na samom terenu. Novi Phillips Ambilight uz to ima i garanciju za dva svjetska prvenstva (5 godina, ha!), a i mogućnost spajanja na wi-fi i gledanja stvari s računala u spavaćoj sobi.

Veliki pozdrav bandi koja putuje na sve utakmice, guta kilometre i gine na tribinama, ali ove ću godine tekme u Rusiji dočekati kao baja, s hrpom sokova i kokica na stolu, daljinskim u ruci, s buljukom dječurlije od prijatelja po stanu, roštiljem na balkonu (sori, susjedi, ljeto je) i pokojim roditeljem željnim navijanja i smijanja. Osim ako ne nabavim, karte, ali mislim da će i ovako atmosfera biti za pamćenje, još da znate kakve sam pljeske zamislio... Ajmo naši!