Tudorov Hajduk djeluje mi kao momčad, a Dinamo baš i ne...

Najdraža utakmica u dresu Hajduka protiv Dinama bila je prva utakmica finala Kupa 1993. Hajduk je dobio 4-1. Ostala mi je u sjećanju ne samo po dobroj igri, nego i po veličanstvenoj atmosferi. 

U Dinamu mi je broj jedan bio Superkup, nekoliko mjeseci poslije, bilo je 4-4.  I ona u Splitu, u Dinamovu dresu, završilo je 0-0. Bio je vatreni doček, ha, ha... Bile su to prekrasne utakmice, baš za gledatelje. Možemo li nešto slično očekivati danas? Hm, strah me svega ovoga oko utakmice, bojim se da to sve ne eskalira jer onda neće biti ništa od nogometa. Hajduk je posljednjih godina u Maksimir dolazio uvijek s defenzivnom taktikom, cilj je bio obraniti se. Dinamo je bio kudikamo bolji. No Hajduk nikad nije bio bliže u ovo vrijeme. Hajduk djeluje kao momčad, Dinamo ne baš. 

I Hajduk i Dinamo na klupi imaju trenere debitante. 

No Tudor je u prednosti jer je imao priliku upoznati momčad, mogao im je prenijeti svoja razmišljanja. Krznar, Cvitanović, pa i Mamić, došli su nakon trenerskih smjena. 

I kad sam kod njih, mislim da bi trebali nastaviti posao, ne vidim u Hrvatskoj bolje rješenje. Bit će zanimljivo vidjeti i Alena Halilovića. Igrao sam s njegovim ocem. Alenu je Bog dao što Seadu nije. Vidi se da drugačije udara loptu. Samo, to nije dovoljno. Sead je pak bio druga krajnost, bio je dosta prgav. I Sead je u Dinamu bio gotov igrač, Alen je daleko od gotovog igrača.

I za kraj, transferi. Oni, ajmo ih nazvati “kontroverzni”: moj, Nikin.... Transfer Nike Kranjčara u Hajduk, barem mislim, nije prošao jednako kao moj u Dinamo. Ne znam, Niko je ipak dečko sa sjevera, tu nisu toliko ekstremni kao južnjaci. Njima je Hajduk sve...