U paklu prljavštine – svi užasi spontanih tuluma u tvom stanu

Rujan je počeo, ljudi su se vratili s godišnjih... Svi imaju svoje priče i doživljaje za podijeliti pa upravo iz tog razloga standardno radim tulumčić za najdraže ljude s obaveznim roštiljem na terasi. Naravno, kad sam već sve bio pripremio za intimno druženje dva-tri odabrana para, jer sutradan planiram romantičnu večericu s happy endom za dvoje na istoj terasici/balkonu, prekasno sam shvatio da sam napravio klasičnu grešku svojstvenu ljudima koji se nisu rodili s mobitelom i tabletom u ruci. Naime, umjesto da
obavijestim samo prijatelje, nekako sam uspio to na Facebooku objaviti kao javni događaj, što sam saznao na najgori mogući način.

Naime, posjedujem lijep stan, velik, u centru, poprilično čist i uredan za muške standarde, nekoć idealan za tulume zbog četiri odijeljene sobe, ali zbog posljedica partijanja i sve više godina na grbači, nekako sam ih s vremenom potpuno zanemario. Tulume, ne godine.

Nekako je ljepše kad imaš pod kontrolom sve što se događa, ne brineš da će ti nestati ploče, Alan Fordovi, špek, čak i parfemi. I tako sam toga popodneva izvadio dva odležana steaka, šparoge pustio da se znoje u pećnici, fino vino i pivo hladilo se svako na svojoj polici u hladnjaku, a tad je zazvonilo na portafonu. Nisam provjerio tko je, iako je bilo malo bilo prerano, kad mi na vrata bane on – poznati padobranac koji pohodi sve tulume i nikad ništa ne donese dok pritom obavezno mrkne butelju to go.

Pustim ga unutra jer se predugo poznajemo, a nije da se ni ja nisam nešto švercao po tulumima u životu (isprike mladencima u Lovačkom rogu 1996. i Samoboru 2004.), ali nisam još ni dovršio rečenicu, kad opet portafon. Dva frenda iz dana odbojke s tri djevojke sumnjivog porijekla i par vrećica čipsa te najjeftinijeg piva od kojeg otpada boja s auta. Zazvoni telefon, pobjegnem u sobu. Jedan par kaže da će malo kasniti uz pitanje što treba ponijeti.

Ja sav zbunjen nešto pričam da može još mesa, ali da cuge ima, poklopim, vratim se u sobu, a tamo već njih 20! Roštilj gori, a iz kuhinje netko urla da traži nož za otvaranje plastike s jezivim burgerima koji su vidjeli mesa kad i Švicarska more. I dalje mi nije jasno o čemu se radi, idem se probiti do fridža da barem sačuvam trofejnog Matoševića spremljenog za sutrašnju večeru, ali se poskliznem na sirov ćevap i u padu umjesto na podu završim na par tetoviranih hipstera u kutu koje sam vidio prvi put u životu.

„Stari, gdje su rizle, kakav ti je ovo stan, sve sam prerovao. E, da, imaš neki neplaćeni račun za pričuvu u prvoj ladici...“, obrati mi se pretetovirani dečko, koji samoljepive sličice umjesto u album lijepi po cijelom tijelu.

„Kakve crne rizle, ja sam liječeni sportaš, tko ste vi pobogu!?“

„Tu smo ti iz kvarta, vidjeli smo na Fejsu da je tulum pa naletili, o´š dim?“

Poput zombija probijam se prema svojoj sobi i stavljam barikade da nitko ne uđe.

Probijam se do terase i shvatim da su drvima založili - električni roštilj. Pogledam dolje na ulicu, a tamo ljudi u redovima stoje ispred vrata i čekaju da ih netko pusti, deseci, stotine, žene, djeca, indijanci, patuljasti poniji, eunusi... osjećam se kao Jon Snow i želim zajahati zmaja i napraviti pržolicu od zombija željnih tuluma, pjevanja, skakanja, urlanja... I onda se u jednom trenutku prepustim, život je samo jedan, ne upravljamo njime nego samo baratamo kartama koje su nam dodijeljene. Vadim iz fridža nektar Alba 2005., otvaram i točim okolo. Kad je bal, nek je bal.

Uglavnom, ja sam se prvi napio i zaspao, oko osam me probudila poruka da teta za večeru dolazi ipak na ručak te sam shodno tome skočio iz kreveta spreman na generalku stana, ionako mu je bila potrebna i bez tuluma. Žene koje sam delegirao za čišćenje stana ležale su vidljivo umorne po kaučima i krevetima, pristavio sam kavicu i sumirao štetu. Nastavio sam dopisivanje sms-ovima, skočio do mesnice po meso, i na plac po povrće, dovršio čišćenje i potjerao preostale partijanere. Napravio sam sok od bazge, otključao terasu i zatvorio vrata i pogledao nazad u sobu. Ponovo sam otvorio vrata, kao da resetiram kompjuter i shvatio da je najljepši dio stana u totalnom rasulu! Polulud brzinski sklapam roštilj i bacam ga u kadu na pranje, skupljam ugljen, čaše, naočale, ogrlice, plombe, dredlokse, leševe...

Da otkažem dejt kojem sam se veselio i planirao mjesecima? Da čekam seks do listopada!? Pozivam mozak, vrtim Facebook, i onda – ta-daaam! Pero se hvalio da je oprao bazen s nekim čudesnim strojem, tako je!

„Pero, di si Pero, dolazi s onim svojim Kärcherovim tlačnim čistačem koji čisti sve. Ne zanima me što je nedjelja, spasio sam ti život nakon Hrvatska : Meksiko, dvaput, dolazi, ne zanimaš me!“

I Pero stvarno dođe, premda sam ga od kotlića odvukao, sav je još mirisao po luku... Uključio je stroj, popili smo po pivicu, i za par minuta terasa je blistala kao limuzina od vlade. Čudo jedno - sve je bilo spremno za romantiku.

Portafon je zazvonio, i ovoga puta nije bilo greške. Osim što je došla sa sestrom... Ali je meso bilo super!