Talijanski komentator i politički analitičar bloga polisblog.it za Express objašnjava vezu između djelovanja novoga Pape i jačanja konzervativnih pokreta u crkvi...
Istinito je i neporecivo, i to posebno u posljednje vrijeme, da konzervativne crkvene sile osvajaju sve više prostora unutar Katoličke crkve. U tome im je sudionik u prvom redu ekonomska kriza, ali sve više i kriza demokracije koja pogađa europski Zapad na jedan način, posttranzicijske zemlje na drugi. No jedno je jasno: katolički konzervatizam u ekstremnim desnim političkim ideologijama nalazi plodno tlo. Takvi su, u Grčkoj i na Balkanu, u Italiji i u zemljama srednje Europe, sve glasniji i brojniji.
Jorge Mario Bergoglio na mjestu rimskog biskupa u Crkvi je izazvao potres. U prvom redu to je učinio javno objavljenom potrebom za obnovom rimske kurije u kojoj “među ostalim, postoji korupcija i gay lobby“ (što samo po sebi, nije ništa neobično, ali predstavlja potpuno drukčiju politiku od one koju su vodili Ratzinger i Wojtyla), zatim nova ekumenska linija, isusovačka i franjevačka, u čijem su središtu djelovanja s jedne strane siromašni i obespravljeni, a s druge - modernizacija Crkve i, što je možda najvažnije - hvatanje u koštac s “moćnim srcem Crkve“, vatikanskom bankom IOR, koja je godinama umiješana u brojne financijske skandale i koja je pod istragom zbog pranja novca.
U listopadu ove godine IOR je prvi put objavio financijsko izvješće, pod Papinim pritiskom. Sve to stvara otpor prema Papi, ne samo u Vatikanu nego i u udrugama i organizacijama koje gravitiraju Crkvi; sjetimo se samo bratstva lefebrijanaca koji su sredinom listopada htjeli prihvatiti tijelo nacističkog zločinca Ericha Priebkea (slučaj koji je Italiju podignuo na noge) ili organizacije Opus Dei koja u IOR-u već stoljećima ima zaštitu, informacije, novac, i prije svega: diskreciju. Postoje mnoge organizacije koje nisu službeno povezane s Crkvom, ali su opasne: na primjer Militia Christi u Rimu koja spaja ksenofobiju, ekstremnu nacionalnu desnicu u konzervativni katolicizam.
Paralelne moćne sfere u Vatikanu osjećaju da gube političku i ekonomsku moć i, mislim da ne rade ništa drugo, nego traže način da opstanu. Svjedoci smo brojnih akcija katoličkih laičkih udruga u posljednje vrijeme. Protestiraju protiv gay brakova, pobačaja, eutanazije, umjetne oplodnje.
Vjerujem da su takvi pokreti usmjeravani odozgo, odnosno da ih inicira neka vrst vatikanske “vlade iz sjene”. Velika mašinerija Katoličke crkve tijekom protekla dva tisućljeća već se pokretala na ovakav način, i to više puta; hranila je nesnošljivost i strahove, pletući ih u pokrete i načine razmišljanja koje bismo mnogi nazvati jednostavno populističkima, ali koje su sasvim sigurno pokrenule određene katoličke grupe (sasvim sigurno Opus Dei, ali ne smijemo zanemariti utjecaj masona unutar Katoličke crkve kao i takozvanih “bijelih kragnica”, odnosno birokrata i financijaša unutar IOR-a).
