Premijer Zoran Milanović kaže da sektor zdravstva treba reformu i da se stvari "ne mogu rješavati preko noći". A jesu li se mogle početi rješavati u proteklih 720 noći?
"Zdravstveni sustav loše je postavljen i treba reformu".
Baš dobro da je premijer Zoran Milanović to shvatio. Dobro da je shvatio i da je "sektor zdravstva daleko najteži", te da u njemu "očekuje najviše". A korisno je i što je primijetio da se "stvari ne mogu rješavati preko noći".
Pitanje je samo: kad će se konačno početi rješavati?
Reforma na čekanju
Nakon dvije godine mandata, u koje je ministar Rajko Ostojić ušao s ambicioznom najavom da će se smanjiti liste čekanja i da će provesti novu, tko zna već koju po redu reformu zdravstva, liječnici su već dva mjeseca u štrajku, liste čekanja su povećane, dugovi i dalje enormni, rokovi plaćanja su predugi, a pompozno najavljivani "master plan bolnica" još uvijek je na čekanju.
A jedino čega se Vlada sjetila jest uvođenje radne obveze za liječnike u štrajku. Kao u ratnom stanju.
Pritom možda slučajno, ali posve logično, nije ministar zdravstva bio taj koji je na Vladi proglasio uvođenje radne obveze. Tu nezahvalnu dužnost prepustio je svom pomoćniku.
Ali to je sad manje važno. Politički gledano, bitno je što premijer Milanović misli napraviti sa sektorom kojeg je proglasio "najtežim" i od kojeg se "očekuje najviše".
Naime, ako mu je toliko bitan, zašto je onda osobno, na silu i uz žestoke prijetnje, prisilio zagrebačku organizaciju SDP-a da upravo Rajka Ostojića prihvati za gradonačelničkog kandidata? I tako na četiri mjeseca lišio najvažniji resor najvažnijeg čovjeka.
Je li mu bio važniji Zagreb ili sektor zdravstva?
Najlakša stvar na svijetu
Dok je zdravstvo čekalo svoju reformu, ministar Ostojić dijelio je ruže Zagrepčankama i lizao sladoled po zagrebačkim trgovima, a onda, na pitanje što će biti ako propadne na izborima, lakonski odgovorio: "Ništa, vratit ću se na mjesto ministra".
Kao da je to najlakša stvar na svijetu.
I eto, on se vratio, štrajk se oduljio, dugovi prelomljeni na konto povećanog proračunskog deficita, bez nasušno potrebne reforme i racionalizacije, a premijer tvrdi kako svejedno ima razumijevanja. "Imam najvišu toleranciju s obzirom na kompleksnost i sporost procesa", kaže Milanović.
Međutim, ako je posao doista kompleksan, kako si je Vlada na čelu s premijerom dozvolila da pusti ministra na višemjesečni godišnji odmor u izvršavanju stranačke dužnosti na zagrebačkim izborima? I ako se doista radi o sporosti procesa, tko je onda za to kriv?
Nismo stekli dojam da je Rajko Ostojić iskrvario na mjestu ministra. Da je zavrnuo rukave i prionuo u sektor za koji i sam premijer priznaje da je "najteži". Nije čak ni proglasio uvođenje radne obveze. To je prepustio nekom drugom.
Novi ministar zdravstva
I zato bi Milanović, umjesto da pokazuje razumijevanje, trebao razmisliti o novom ministru zdravstva. Jer, poslije dvije godine mandata više ne prolaze priče o teškim i zahtjevnim resorima, o očekivanjima i razumijevanju, nego se traže rezultati.
Ako njih nema, onda se može barem govoriti o reformama. Ali u njih se, kako kaže premijer, nije još ni ušlo. On tvrdi da se "stvari ne mogu rješavati preko noći". A je li dovoljno 720 noći?
I zato, evo jedne ideje: kad se već liječnicima uvodi radna obaveza, neka se onda uvede i za Rajka Ostojića i Miranda Mrsića, dvojicu istaknutih liječnika koji su iz razrušenog zdravstva pobjegli u politiku, šminkaju se po kampanjama, dijele ruže i skidaju sakoe, parazitiraju u partiji i bježe od "najtežeg i najzahtjevnijeg resora".
