Nekoliko dana priprema treninzi su ipak posljednji filter prije određivanja momčadi i strategije za dvoboj protiv svakoga pa i Srbije. Čak i bez obzira na trenutnu formu
U iščekivanju kvalifikacijske utakmice nogometaša Hrvatske protiv Srbije u Beogradu 6. rujna izbornik Igor Štimac može biti zadovoljan uzlaznom formom reprezentativaca. Nesumnjivo. Modrić fino igra, Eduardo zabija, Mandžukić unatoč problemima u Bayernu dobro koristi minutažu. Pletikosa brani u životnoj formi, Šimunić je siguran, Rakitić je postao kapetan Seville. Gdje ćeš bolje?
U lijepoj povijesti naše nacionalne nogometne vrste svaki je izbornik obožavao kada bi mu igrači dosegli dobru formu u klubovima. O tome su na bezbrojnim sastancima s novinarima pričali i Blažević, Jozić, Barić, Kranjčar i Bilić, dakako da tako razmišlja i Štimac.
Uistinu, sastaviti momčad za utakmicu od igrača u punoj snazi i formi preokupacija je svakog trenera koji vodi reprezentaciju.
No u suvremenom nogometu gdje su igrači izloženi silnim naporima i obavezama teško je održavati punu formu tijekom cijele sezone, ozljede su česte i nimalo lake i rijetki su trenuci kada izbornici imaju na raspolaganju baš sve koje žele i to u najboljem stanju. Pa se događaju i čudne stvari tijekom igranja za reprezentaciju...
Onaj tko je u sjajnoj formi odjednom razočara, onaj koji je izvan forme zaigra dobro kao nikad u životu... Amplitude kvalitete nastupa rastu i padaju u samo jednoj utakmici.
Primjera imamo koliko treba. Sjetimo se nerijetkog klupskog rezerviste Asanovića. Kako li je taj igrao za reprezentaciju, napose na velikim natjecanjima! S druge strane, opet podsjećamo, Bokšić je rasturao po klubovima, a u reprezentaciji se tražio praktički do zadnjeg dana. Primjera ima još...
Kada će razmišljati o postavi za Beograd Igor Štimac morat će se voditi i tim sjećanjima, uostalom kao reprezentativac i sam je bio sudionik i svjedok metamorfoze svojih suigrača. Kada bi čovjek izvan forme bio najbolji, a igrač u formi tek statist.
Nekoliko dana priprema treninzi su ipak posljednji filter prije određivanja momčadi i strategije za dvoboj protiv svakoga pa i Srbije. Pa, čak i bez obzira na trenutnu formu. Tu do izražaja mora doći osjećaj trenera, instinkt, da tako prepozna ono što mi prepoznati ne možemo. Makar si utvarali da nogomet dobro razumijemo. I pronaći dobitnu kombinaciju makar se u njoj našao igrač koji nije možda u formi.
Sjećam se Talijana Paola Rossija, najboljeg strijelca svjetske smotre u Španjolskoj 1982. godine. Čovjek nije igrao šest mjeseci prije Svjetskog prvenstva, a sa šest golova doteglio je Italiju do naslova prvaka. U momčad ga je unatoč kritikama postavio talijanski izbornik Enzo Bearzot. To je taj insinkt kojeg smo spominjali.
