Zašto je Miro iz Lomnice ipak bio sretan nakon Bernabeua...

Zvjezdice na centru su zaplesale, himna Lige prvaka odrađivala je svoje posljednje oktave, a Miro iz Gornje Lomnice nervozno je iščekivao da njegovi ljubimci započnu okršaj s velikim Realom. Supruga odavno nije imala pravo glasa, to je već uhodana tradicija u vrijeme dok Dinamo igra europske utakmice. Od nervoze je već riješio dva piva i taman kad su "modri" pozdravljali Realove igrače, a Ibanez grlio prijatelja Higuaina, Miro je odlučio na brzinu odgovoriti zovu prirode. Žurio je, usput malo uneredio hlače, opsovao i odjurio natrag pred televizor.

- I to je gol. Real vodi već nakon 85 sekundi - govorio je Željko Vela dok su se na ekranu grlili igrači u bijelom.

Razočarani Miro ljutito je odmahnuo rukom, krenuo dograbiti pivo i opet se razljutio shvativši da je prazno. Progunđao je, pohitao u kuhinju, otvorio frižider, sagnuo se, uzeo novo pivo i čuo glas s ekrana.

- Özil, Özil i gol! Real Madrid vodi 2-0 - javio se opet Vela, a Miro je dotrčao pred televiziju, opet uzdahnuo i sad se već ozbiljno naljutio.

I kao da namjerno provocira, u taj se čas iz kupaonice piskutavim glasom oglasila supruga:

- Ljubavi, jel počeo Dinamo?

E, tu je Miro već potpuno poludio. Podsjetio ju je na dogovor da šuti dok on gleda nogomet, nešto laprdao o ženama, kuhinji i pravome mjestu, sjetio se i "onog pedera od njenoga brata kojega boli briga za nogomet", krenuo nabrajati i ostale njene ženske grijehe. I tko zna gdje bi završilo da ga nije prekinuo onaj bezobrazni Vela.

- Benzema ide na Tonela, dolazi Callejon i 3-0! Ovo će biti teška noć za Dinamo...

Miro je odjedanput utihnuo, utučeno sjeo na kauč, otpio gutljaj piva i zaboravio na ženu. Desetak minuta poslije pao je još jedan gol, strastvenom navijaču Dinama Miri više nije bilo ni do čega. Sjetio se svih gostovanja koja je prošao s Dinamom prije nego što se oženio, mladosti koju je proveo uz Dinamo i školskih dana. Ako se ti dani uopće mogu tako nazvati. Škola mu je zapravo samo smetala, bila dosadna i glupa obaveza između dvije Dinamove utakmice. Smijao se tad prijatelju iz razreda, također navijaču Dinama, koji nikad nije htio markirati zbog utakmica. On je u školu dolazio bez knjiga, s jednom bilježnicom za sve predmete, nosio ju je u stražnjem džepu hlača i bahato odgovarao profesorima koji su pokušavali biti autoriteti. Prijatelj je za to vrijeme pratio nastavu, marljivo učio, bio fin i pristojan, imao dobre ocjene i samo vikendima išao na utakmice.

Dok je razmišljao o tome, dok je Real punio Kelavinu mrežu, sjetio se da ujutro opet ustaje u pet, da opet mora odraditi osam sati na traci u tvornici i opet je počeo gunđati. Sjetio se i školskog prijatelja, uglednog pravnika sa svojim odvjetničkim uredom, koji iduće jutro s obitelji putuje na skijanje u Cortinu d'Ampezzo.

Utakmicu je jedva i gledao, malo su ga obradovala dva gola na kraju, ali zapravo je živnuo tek kad je čuo Krunu Jurčića.

- Dinamo je polagao prijemni 12 godina i sad smo ga konačno položili, ali moramo puno učiti da bismo dobili diplomu - ispalio je Dinamov trener, a Miro je zastao, zagledao se u prazno pa nabacio osmijeh od uha do uha.

Otpio je još gutljaj piva, ustao i prošetao do kuhinje.

- Ljubavi, ja sam Dinamo! - rekao je ushićeno ženi.

Ova ga je pogledala, još ljutita zbog njegova bezobraznog monologa s početka utakmice, i zaključila da je potpuno poludio.

- Što si ti?

- Dinamo, ljubavi, ja sam Dinamo!

Nije ga shvatila ni iz drugog pokušaja, a za treći više nije bilo vremena. Sretan i nasmiješen, pjevušeći je opet sjeo na kauč. "Dinamo, to sam ja", značilo je da je shvatio da je Dinamo jednako uspješan učenik kao on. I Dinamo je ove prve godine puno markirao, nosio bilježnicu u stražnjem džepu, bio čak i bahat.

- Bodove protiv Ajax već smo uračunali - rekao je Kruno prije zagrebačkog ogleda s "kopljanicima".

Kad ono - pljus, pljus! Lagano i rutinski, 2-0 za Ajax.

I baš zato Dinamo kao brucoš prolazi kako prolazi. Točnije, ne prolazi. Njegovih pet poraza u pet utakmica s gol-razlikom 2-15 jednako je kao Mirina dva popravna u trećem srednje. Nije baš pad godine, ali zamalo. Miro se toga ljeta mučio učeći matematiku i kemiju, a Dinamo se muči iz utakmice u utakmicu. Gdje god dođe - pljuska. U Madridu ih je primio šest. Očekivanih, ipak je to realnost, ali svejedno bolnih.

A onda, dan poslije, kad je školski prijatelj i ugledni odvjetnik već odradio prvi dan skijanja, shvatio je još nešto. I on ima nogometnog dvojnika. APOEL iz Nikozije još je jedan školarac koji dobija što je zaslužio. Ciparski klub je učio, bio fin i pristojan, napredovao iz dana u dan i završio godinu s odličnim. Pet utakmica, niti jedan poraz i osiguravanje osmine finala Lige prvaka kolo prije kraja natjecanja po skupinama.

Slični uvjeti, slične okolnosti, slične mogućnosti. I potpuno drugačiji rezultati. Mali s popravnog u plavom i odlikaš u žutom...