Film je dopadljiv i na momente izrazito uzbudljiv, ali opet beskrajno nezanimljiv i to iz jednog razloga - zlikovac nema karakter. S njim se nitko ne može poistovjetiti
Što zanimljiviji negativac, to bolji film, govorio je Alfred Hitchcock, majstor trilera i špijunskog filma. Čini se da većina novih holivudskih redatelja i scenarista zaboravlja to pravilo.
Dok sam gledao “Ljude u crnom 3” redatelja Barryja Sonnenfelda, nije mi odmah bilo jasno zašto mi je taj potencijalno dopadljiv i zabavan holivudski spektakl tako dosadan.
Priča je sasvim pristojno luckasta za ovakvu vrstu znanstveno-fantastične komedije. Na Mjesecu se nalazi zatvor LunarMax za najopasnije zatvorenike, među koje spada i izvanzemaljac zvan Boris Zvijer (Jemaine Clement). On se želi osvetiti agentu K-u (Tommy Lee Jones) koji mu je davno u sukobu odrezao ruku. Da bi ga ubio, mora se vratiti u prošlost i ubiti prije nego što mu K odreže ruku – što znači da će promijeniti tijek povijesti. K-ov partner i prijatelj, agent J (Will Smith) mora vremeplovom otići u prošlost da bi zaustavio Borisa Zvijer u njegovu naumu i spasio svog partnera. (Mladog K-a, odnosno Tommyja Leeja Jonesa, izvrsno glumi Josh Brolin, što nije lak zadatak.) Dakle, priča je simpatična, Will Smith, Tommy Lee Jones i Josh Brolin savršeni, akcijski prizori i spektakl besprijekorni, čak maštoviti, pojedini prizori su vrlo duhoviti – a film je dosadan. Zašto? Zato što su Sonnenfeld i njegov scenarist Etan Cohen (nije jedan od braće Coen!) zanemarili Hitchcockovo pravilo. Njihov negativac, Boris Zvijer, je svemoćan. Toliko da nije nimalo zanimljiv. Na početku filma dok bježi iz LunarMaxa sa smijehom, za zabavu ubija stotine čuvara i policajaca. U šaci ima neko malo izvanzemaljsko čudovište koje baca ubojite strijele, njegova glava bljuje smrt i sliči na Meduzin grozd zmija i, općenito, Boris može ubijati i razarati sve što poželi – osim agenata K-a i J-a, naravno.
No to nije problem filma - to je naprosto konvencija protiv koje nemam ništa. Problem filma je što Boris Zvijer ne može ništa drugo osim ubijati i razarati. On je čovjekoliki izvanzemaljski stroj za ubijanje, a ne osoba, nešto barem nalik karakteru, s osobinama koje bi nam ga mogle približiti. Da se to može i s izvanzemaljcima, robotima i klonovima, pokazali su nam Spielberg, Cameron i Ridley Scott – dakle Sonnenfeld je imao uzore.
No njemu to nije bilo važno. On i njegov scenarist samo su smišljali Borisove metode uništavanja, vjerujući da će razarački hardver nadomjestiti karakterni softver. Nažalost, za to je dijelom odgovoran i Spielberg koji je izvršni producent filma. Svako zlo mora imati neki ljudski uvjerljiv izvor, čak i onda kad nije jasno motivirano, kao što je slučaj sa Shakespeareovim Jagom koji naprosto želi uništiti Otela ili s likom Keysera Sozea u filmu “Privedite osumnjičene” Bryana Singera.
Vidjeli smo mnogo esesovaca i nacističkih negativaca u ratnim filmovima, no koje od njih pamtimo? Ja pamtim Spielbergova Amona Goethea iz “Schindlerove liste” koji zapovijeda logorom i kad ujutro ustaje iz kreveta, proteže se, uzima snajper i ubija s balkona logoraše. Pucanj budi njegovu ljubavnicu koja mu prijekorno i mazno govori: “Amone, ti si takvo dijete”. I Alida Valli naziva u “Trećem čovjeku” Carola Reeda, svog Harryja Limea, djetetom koje nije odraslo, nego je odrastao svijet oko njega. Harry Lime je jedan od najfascinantnijih negativaca u povijesti filma – velikim dijelom zahvaljujući čudesnoj ulozi Orsona Wellesa: on je čovjek kojega mnogi vole iako znaju da je strašan zločinac. Lime je zao čovjek koji, kao i Keyser Soze u trileru “Privedite osumnjičene” zna manipulirati emocijama, a to je mnogo strašnije nego moć ubijanja.
Kako se od neljudskih stvorenja može stvoriti velikog zlikovca, pokazuju nam James Cameron u “Terminatoru” i Ridley Scott u “Alienu”. Schwarzeneggerov robot istrebljivač tehnološki je produžetak opsesije za savršenim uništavanjem. Stvorio ga je čovjek i on bez emocija, oponaša poriv za uništavanjem jer ga je čovjek tako programirao. Scottovo izvanzemaljsko čudovište protiv kojega se bori Sigourney Weaver mnogo je moćnije od Borisa Zvijeri, ali i mnogo bliskije sa svojom žrtvom – toliko blisko da na trenutke napeti prizori poručnice Ripley i alienske nakaze poprimaju perverzni erotski naboj.
Drugim riječima, Hitchcockovo pravilo vrijedi za sve negativce pa tako i za stripovsku karikaturu zvanu Boris Zvijer.
