Svi se raspišu o Danu žena jednom godišnje pa se žene ne sjete ohrabriti sljedećih 364 dana već ih se kupuje drugim marketinškim trikovima. Čast izuzecima.

Prošle godine pisala sam o konceptu feminizma u svakodnevici, o tome kako nekolicina žena kad čuje taj pojam pomisle na dlakave vještice koje mrze muškarce te pobjegnu glavom bez obzira, a kad se u jednom trenutku osjećaju ugroženo (na poslu ili nekoj drugoj životnoj situaciji) onda se glasno pozivaju na svoju ženstvenost i pojam Žene.

Vremena, kultura življenja danas i od prije stotinjak godina su se promijenili, no bitno je promijeniti i stanje svijesti. Potrebno je prigrliti tu riječ: FEMINIZAM, kao nešto prirodno i pozitivno, a ne negativno i isključujuće, pogotovo za muškarce. Muškarci bi se trebali prestati zavaravati da su to žene koje ih mrze, a žene da će neke „druge“ žene voditi njihove bitke. To nisu njihove bitke, već naše zajedničke.

Od napisanog teksta Feminizam u svakodnevici prošlo je točno godinu dana, a od tad do danas naučila sam još jednu lekciju koja je tema ovog 8. Marta i teksta. Naučila sam imati samopouzdanja i vjeru u sebe.

Odrastajući na način na koji sam odrasla, kao dijete jedinac, mogu napisati da sam bila pošteđena konflikata do tinejdžerskih dana, a s druge strane obasipali su me pohvalama kako sam bila divno dijete. Sve navedeno prouzrokovalo je povlačenje u sebe, dobre manire, filozofiju da su svi ljudi dobri do trenutka kada sam shvatila da nisu svi ljudi ni dobri, niti vrijedni mog vremena. Tada je na naplatu došlo samopouzdanje i borba s vlastitim Ja.

S manjkom samopouzdanja borila sam se jer nisam znala u čemu sam dobra te postoji li uopće nešto takvo!?

Vjerujem da se to u većini slučajeva događa nakon srednje škole izlaskom u stvarni svijet gdje je dosta ljudi prosječno te sa svojom prosječnošću utječu na stvaranju iluzija kako svi pripadamo tamo. Ili da nećemo ostvariti zacrtano jer su sami zapeli, a rijetko se usude skupiti hrabrost pa pitati za pomoć.

Ne uspoređujte se s drugima - radite na sebi

Nitko se nije rodio kao sveznalica, eventualno je bio natprosječno dobar u jednoj stvari koja ga je tada najviše okupirala. Za mene u osnovnoj školi to je bila povijest i geografija te pisanje eseja, u srednjoj ispijanje tekile. Na fakultetu sam shvatila da ipak nisam dovoljno dobra ni u čemu prethodno navedenom pa sam se odlučila posvetiti pisanju, čitanju i svakodnevnim unutarnjim monolozima.

Nedostatak samopouzdanja javlja se kada se uspoređujemo s drugima, kad mislimo da nismo dovoljno dobre u onome što radimo… Često se uspoređujemo s ljudima koji rade na svojim vještinama dugi niz godina (a vi ste počeli prekjučer i to onako – površno) te je to posve iracionalno jer vaš početak nije jednak s nečim što se gradi godinama, a često zaboravljam(o) da smo svi jednom bili na početku.

Samopouzdane, žene sigurne u sebe nisu uvijek najljepše ili najpametnije u prostoriji u kojoj se nalaze, ali su zato spoznale i prigrlile svoju autentičnost koja ih čini potpunima.

Uvijek se će pojaviti strahovi kao primjerice strah da nismo dovoljno dobre ili strah od javnih nastupa, a u dobru pripremu i literaturu poput teksta Kako da stekneš samopouzdanje za javni nastup i 8 kvaliteta samopouzdanih žena taj isti strah može biti umanjen.

A što sam ja napravila sama za sebe i svoje samopouzdanje? Samostalno sam se prijavila na Cosmo natječaj Više od selfija (glasati za mene možete u liku OVDJE) jer sam si rekla; ‘fuck it’, pa takva prilika se ne propušta!

I gle čuda, svijet se nije srušio, a ne mogu biti zahvalnija na ljudima koji me podržavaju i svakodnevno podsjećaju zašto sam odlučila pisati blog.

Za sretniji život, pomislite „Fuck it“ i odvažite se iskoristiti svaku priliku koja vam se pruži.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.