Zašto Talijani više vole plutati našom obalom Jadrana jasno je svakome tko je oplovio njihovu od sjevera do juga. Meni većim dijelom izgleda kao 'lungo mare'
Od svih turista koji se motaju po našim plažama, kafićima i marinama Talijani su nam, ili bi to barem trebali biti, najmanje strani. U stvari Talijani su nam nešto kao domaći ljudi koji govore talijanski sa malo čudnijim naglaskom.
Zašto Talijani više vole plutati našom obalom Jadrana nego svojom jasno je svakome tko je oplovio njihovu obalu od sjevera do juga. Meni je ona većim dijelom izgledala kao jedan veliki "lungo mare" na kojem se u pravilnim razmacima izmjenjuju gradovi sa industrijskim postrojenjima i to skoro bez i jednog otoka. Poprilično dosadno za razliku od naše obale. U stvari postaje zanimljiva tamo negdje na dalekom jugu kada skoro da više i nije jadranska.
Naravno, imali su oni i drugih pretenzija osim turističkih u prošlosti pa su tako ostavili traga i na govoru stanovnika sjevernog dijela Jadrana. No svejedno, svake godine u velikom broju pohrle na Jadran pa se tako i meni zalomilo nekoliko grupa feragostovskih turista s kojima sam plovio uglavnom za jednu austrijsku čarter kompaniju.
Jedna od tih grupa sastojala se od dva pravnika i jednog doktora i njihovih boljih polovica. Nekako se potrefilo da je moj talijanski kojeg ne znam bio bolji od njihovog engleskog koji je bio gori i od onog kapetana Bertorellija iz „Alo, alo“ pa smo se u jednostavnoj konverzaciji uglavnom koristili talijanskim dok je engleski služio za kompliciranije priče i išao je preko supruge jednog od pravnika koja u stvari nije bila Talijanka nego Ruskinja koja se udala u Italiji i osim talijanskog (i naravno ruskog) govorila i sasvim solidan engleski. Za naciju koja toliko puno i toliko brzo priča, poprilično čudno, ali nekako smo se sporazumjeli. Ma ne možeš se ne sporazumjeti s Talijanima, nema šanse.
Osim toga što puno i brzo pričaju ti ljudi kao da stalno jedu. Ne, ozbiljno vam kažem, jeli su barem pet putra dnevno i morali smo barem dva puta stajati da bi oni na miru nešto pojeli. U piću nisu bili baš nešto pa sam s talijanskim gostima uglavnom apstinirao od tekućih žitarica. Obožavaju ribu i pretpostavljam da su našim ugostiteljima glavni izvor prihoda na precijenjenoj ribi. Toliko su uživali u našoj restoranskoj ponudi da im nisam imao srca objašnjavati da u cijelom hrvatskom dijelu Jadrana nema toliko ribe da se nahrane svi gosti koji se sjate u špici sezone. Pa čak i da je ima nema niti toliko ribarica koje u tom kratkom vremenu mogu uloviti toliko ribe i da je većina te ribe iz hladnjača u koje je doputovala iz Maroka ili čak iz sjevernih i puno hladnijih mora. Osim svega što ja znam, možda su te zubace i orade stvarno ulovili sami vlasnici restorana baš tog jutra. Hm, da, ono...
Kaznili ga, a samo je htio nešto uloviti u moru
I tako smo se jednog dana našli u jednoj uvali na Rabu. Već uhodani ritam pauze za ručak i odmora poslije ručka samo što je jedan od njih odlučio nešto uloviti u moru. I dok je ostatak ekipe marljivo skupljao ježeve po plićaku i odmah ih konzumirao (bljak) lik se oboružao podvodnom federnjačom, maskom i perajama i počeo pikati špariće oko broda. Mislim si, pa nek' se ljudi zabavljaju ako ih veseli. No nije to samo tako na Jadranu. Niti pola sata nakon prvog šparića pojavila se hrvatska policija.
Uredno su se zavezali za brod i pitali na nekakvom talijanskom koji nitko od ekipe nije baš razumio tko je skipper. Ja sam već imao u ruci fascikl sa svim, austrijski pedantno, posloženim papirima, dozvolama, crew listom, potvrdom o plaćenoj boravišnoj taksi za 7 dana i još hrpom papira i svojom dozvolom. Prvi komentar nakon relativno dugog listanja papira je bio da nikad do sada (doslovno njihove riječi) nisu vidjeli brod sa svim mogućim papirima. Ja sam im priznao da nisam niti ja, ali da mi je ovo prvi puta da vozim za austrijski čarter pa ono... Ako me ulove na mom brodu obećavam im da nemam sve papire i da mi fale barem signalne baklje. :)
Vara se onaj tko kaže da nismo uspostavili ZERP
Naravno da su zaplijenili federnjaču i rekli da moramo sutra ujutro do suca za prekršaje. Pola dana sam izgubio šećući se Rabom u potrazi za službenim prevoditeljem jer su to, eto, stranci pa ga moraju imati. Čekanje kod suca i sve ostalo je prošlo u zezanciji „optuženika“ za veliki kriminal koji je počinio, a presuda je bila drakonska. Talijan je morao platiti dozvolu za lov podvodnom puškom?!? Mislim da je policija potrošila više goriva da uopće dođe do nas, službeni prevoditelj je koštao nekoliko puta više od dozvole, sudac i njegova satnica... Ne znam koliko je to sve imalo smisla ali eto, ako netko kaže da nismo uspostavili ZERP ljuto se vara. Svi naši priobalni šparići i glavoči su totalno zaštićeni dozvolom koja košta manje od porcije ćevapa u našim „ribljim“ restoranima. Jedini je problem što je ovaj ZERP desetak metara od obale.
Talijani su sve to bacili na totalnu zezanciju i umirali od smijeha na sve što im se dešavalo. Na moje isprike i priče kako mi je neugodno su samo odmahivali rukom i rekli da nemam pojma kako bi to tek izgledalo da smo kod njih. Tek nekoliko godina poslije, dok sam plovio tamo oko Sicilije shvatio sam što su mislili ali... eh... pa nećemo sad o tome.
