Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Prof. dr. sc. Dario Rahelić, predstojnik Klinike 'Vuk Vrhovac' i dobitnik Reda Danice s likom Ruđera Boškovića, kaže da oko 300 tisuća ljudi u Hrvatskoj ima dijabetes, a da to i ne zna
Prema podacima Nacionalnog registra osoba sa šećernom bolešću (CroDiab) Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Republici Hrvatskoj je registrirano 406.000 osoba sa šećernom bolešću. Više od 90 posto oboljelih ima šećernu bolest tipa 2. Prema dostupnim podacima, tek trećina tih osoba ima dobro reguliranu šećernu bolest, a to je zapravo zabrinjavajuće, uzimajući u obzir da su osobama sa šećernom bolešću u Hrvatskoj dostupni svi lijekovi i moderna terapija kao bilo gdje u svijetu, ističe prof. dr. sc. Dario Rahelić, specijalist interne medicine sa subspecijalizacijom iz endokrinologije i dijabetologije te predstojnik Sveučilišne klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma "Vuk Vrhovac".
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:57
Prof. Rahelić ovih je dana dobio Red Danice s likom Ruđera Boškovića za doprinos znanosti, a neumoran je i u nastojanjima da se podigne kvaliteta života oboljelih sa šećernom bolesti u Hrvatskoj, pa kaže kako ovakvi rezultati najbolje govore u prilog činjenici da nisu samo lijekovi važni za dobru regulaciju bolesti, nego i one često zaboravljene nefarmakološke mjere, pravilna prehrana i redovita tjelovježba.
Postoje li neke nove procjene o broju ljudi s predijabetesom, odnosno o onima koji žive s dijabetesom, a još nemaju dijagnozu?
Predijabetes se dugo smatrao tzv. "sivom zonom" između zdravlja i šećerne bolesti stoga se smatrao stanjem, a ne bolešću. Mi danas znamo da je i predijabetes bolest, jer osoba s predijabetesom također može razviti kronične komplikacije, kao i osoba sa šećernom bolešću, možda nešto kasnije, odnosno sporije, ali mogu. Često osobe s predijabetesom zapravo imaju neprepoznatu šećernu bolest. Procjenjuje se da je ukupan broj oboljelih u Hrvatskoj oko 700 tisuća. Nerijetko me ljudi pitaju kako je moguće da 300 tisuća ljudi ima neku bolest koja nije prepoznata. Moguće je jer šećerna bolest ne mora imati klasične simptome - učestalo žeđanje, mokrenje i gubitak na tjelesnoj masi. Ti simptomi se javljaju kad su koncentracije glukoze u plazmi, odnosno vrijednosti šećera u krvi vrlo visoke, u pravilu iznad 10 ili 11 mmol/L. Tome može prethoditi asimptomatski period koji može trajati godinama i kad osobe imaju blaže povišene vrijednosti šećera u krvi. Kod tih ljudi također se mogu razviti kronične komplikacije, poput kardiovaskularnih bolesti (srčani infarkt, moždani udar, periferna vaskularna bolest), oštećenje bubrežne funkcije (dijabetička nefropatija) ili oštećenje vida (dijabetička retinopatija). A cijelo to vrijeme osobe nemaju nikakve simptome i kod njih se predijabetes ili dijabetes može otkriti samo redovitim sistematskim ili preventivnim pregledima. Osobe koje imaju povećani rizik za nastanak šećerne bolesti svakako bi trebale redovito provjeriti vrijednost šećera u krvi.
Je li dijabetes tip 1 još primarno bolest djece i mladih? Koji su simptomi oko kojih se treba zabrinuti i svakako otići do liječnika?
Nekad je šećerna bolest bila praktički isključivo vezana za djecu i adolescente pa se zato šećerna bolest tipa 1 zvala "juvenilni dijabetes", a tip 2 šećerne bolesti bio je rezerviran za stariju populaciju pa se nazivao "starački dijabetes". Danas znamo da nije tako. Danas osobe od 30, 40, 50 ili više godina također mogu razviti šećernu bolest tipa 1. Tad tu bolest nazivamo LADA - latentni autoimuni dijabetes kod odraslih. S druge strane, zbog pretilosti, genetike i brojnih čimbenika okoliša imamo sve mlađe osobe s tipom 2 šećerne bolesti. U brojnim zemljama i djeca boluju od tipa 2 šećerne bolesti. I u Hrvatskoj je zabilježen trend sve mlađih osoba sa šećernom bolešću tipa 2.
Je li to povezano s time da smo uspješniji u ranom otkrivanju bolesti i koliko je to važno za oboljele?
Rano otkrivanje je iznimno važno. Sistematski i preventivni pregledi doista u tome značajno pomažu. Iako su sistematski pregledi obavezni, nerijetko ljudi izbjegavaju sistematske preglede. Neki iz straha da se nešto ne otkrije, a neki jednostavno iz nemara. I jedni i drugi su zapravo odgovorni za kasno otkrivanje šećerne bolesti. Što prije se bolest otkrije, može se prije započeti s liječenjem i mogu se spriječiti ili barem značajno odgoditi kronične komplikacije šećerne bolesti o kojima smo pričali.
Često ističete da je jedan od glavnih uzročnika dijabetesa tipa 2 debljina, odnosno sjedilački način života - jesmo li kampanjama za suzbijanje debljine u zadnje vrijeme postigli značajnije pomake? Imate li dojam da je porasla svijest ljudi o tome da je debljina ozbiljan rizik za dijabetes?
Debljina, nepravilna prehrana i sjedilački način života su sigurno jedni od najvažnijih čimbenika rizika za nastanak šećerne bolesti. Rekao bih da je najveći pomak učinila Svjetska zdravstvena organizacija koja je debljinu proglasila bolešću. Time je debljina prestala biti estetski problem i nazvana je pravim terminom - kronična bolest, koja kao i sve ostale kronične bolesti mora biti liječena. Podizanju svijesti o važnosti liječenja debljine pridonio je i dolazak lijekova za liječenje debljine na tržište. Prehrambene i životne navike nije lako mijenjati, ali to je nužno ako osoba želi smršavjeti. Imamo sreće da živimo u vrijeme kad uz ove nefarmakološke mjere postoje i vrlo učinkoviti lijekovi koji mogu pomoći u mršavljenju. Nažalost, nerijetko osobe koje uzimaju lijekove za mršavljenje ne mijenjaju svoje životne navike i onda prestankom uzimanja terapije opet se značajno udebljaju. Zato je važno da i osobe koje uzimaju lijekove za liječenje debljine promijene svoje navike jer će time s jedne strane olakšati mršavljenje, a s druge si omogućiti da ako i prestanu uzimati terapiju u jednom trenutku, zadrže ciljnu tjelesnu masu.
Kako danas stojimo kad je u pitanju liječenje dijabetesa, jesu li hrvatskim pacijentima dostupni svi moderni lijekovi koji pomažu u kvalitetnoj kontroli bolesti i odgađanju komplikacija? Postoje inicijative da se senzori odobre i za oboljele od tipa 2 ako su na jednoj dozi inzulina - bi li to bilo korisno za oboljele?
Kao što sam već rekao, u Hrvatskoj je dostupna sva moderna terapija i moderna tehnologija kao bilo gdje u Europi i svijetu. I na to sam kao Hrvat i kao dijabetolog ponosan. Uređaji za kontinuirano mjerenje glukoze pomoću senzora daju uvid u vrijednosti šećera u krvi tijekom 24 sata. Njihov dolazak na tržište i Lista ortopedskih pomagala HZZO-a značajno su olakšali život osobama sa šećernom bolešću tipa 1 i osobama sa šećernom bolešću tipa 2 koji su na tzv. intenziviranoj inzulinskoj terapiji, dakle na četiri doze inzulina na dan. U tijeku su pregovori s HZZO-om da sve osobe sa šećernom bolešću tipa 2 koje su na inzulinskoj terapiji dobiju pravo na senzor. U ovom trenutku nije poznato na koliko će senzora imati pravo godišnje, ali pregovori o tome su u tijeku.
Inzulinske pumpe omogućile su veliku pomoć oboljelima. Na tržištu već neko vrijeme postoje i tzv. pametni penovi, koji se putem mobitela mogu povezati sa senzorima i predviđati doze inzulina koje su oboljelome potrebne. Koliko je to korisno za novodijagnosticirane osobe koje se možda slabije snalaze s praćenjem šećera i određivanjem terapije?
Inzulinske pumpe su doista revolucija u liječenju šećerne bolesti tipa 1. U svijetu postupno ulaze i u standard terapije šećerne bolesti tipa 2 za one osobe koje moraju biti na četiri doze inzulina na dan. Svaka nova generacija inzulinskih pumpi je naprednija i približili smo se potpuno automatiziranoj pumpi koja sama procjenjuje potrebe za inzulinom i dozira inzulin. Treba uvijek znati da se svaka tehnologija može pokvariti pa je bitno i da osobe koje koriste inzulinsku pumpu znaju što učiniti ako pumpa bude slučajno neispravna. Kad govorite o tzv. pametnim štrcaljkama ili pametnim "penovima", to su pomagala za primjenu inzulina u obliku olovke. Ti tzv. pametni penovi su povezani s uređajima za kontinuirano mjerenje glukoze i bilježe kad je oboljela osoba primila inzulin i u kojoj dozi. To ostaje zabilježeno i u senzoru, tako da kad liječnik očitava mjerenja senzora ima uvid i u vrijeme primjene inzulina i dozu inzulina. To je posebno korisno osobama koje nisu sigurne koliko su dale inzulina i jesu li ga uopće primijenili.
Dijabetes je nekad bio bolest kod koje su komplikacije često bitno utjecale na duljinu života, ali i na kvalitetu života u starijoj dobi. Kako danas stojimo s tim?
Život osobe sa šećernom bolešću se produljio, kao i životni vijek zdravih građana. Nerijetko kažem svojim pacijentima da mogu u potpunosti dočekati očekivanu starosnu dob ako šećernu bolest drže dobro reguliranom kao i ostale čimbenike rizika. Moderna terapija i moderna tehnologija su s druge strane značajno unaprijedile kvalitetu života oboljelih. Nekad su epizode hipoglikemije (niskih vrijednosti šećera u krvi) i porast na tjelesnoj masi bili najznačajnije prepreke u primjeni lijekova za liječenje šećerne bolesti. Moderni lijekovi imaju nizak ili nikakav rizik od hipoglikemije i ne uzrokuju debljanje, štoviše imaju povoljan utjecaj na smanjenje tjelesne mase. Mjerenje šećera u krvi glukometrom danas je sve više zamijenio uređaj za kontinuirano mjerenje glukoze, odnosno senzori. Nekad su se štrcaljke za primjenu inzulina iskuhavale i višekratno primjenjivale, danas postoje štrcaljke koje su već ispunjene inzulinom. Igle su puno tanje i ubod je bezbolniji, a da ne govorim o primjeni inzulina s pomoću inzulinskih pumpi.
Kad govorimo o tipu 1, svojedobno se polagala nada u to da bi presađivanje gušterače moglo pomoći u izlječenju oboljelih, no koliko znam, primjenjuje se relativno rijetko, samo kod pacijenata koji imaju druge komplikacije, poput zatajenja bubrega, i ne kreće se prema standardu u liječenju? Zašto?
Šećerna bolest tipa 1 je autoimuna bolest koja nastaje zbog uništavanja stanica u gušterači koje proizvode i luče inzulin. Najčešći okidači su neke virusne infekcije koje pokrenu imunološki sustav koji počne proizvoditi protutijela koja napadaju stanice gušterače. O uzrocima nastanka šećerne bolesti tipa 1 još zapravo malo znamo. Spominjali su se nedostatak vitamina D, rana izloženost kravljem mlijeku u djetinjstvu i još brojne druge teorije, ali ni jedna nije znanstveno potvrđena. Što se tiče transplantacije gušterače, ona se danas najčešće radi istovremeno s transplantacijom bubrega, kako bi se primarno izbjegla hemodijaliza. Pacijenti kojima je transplantirana gušterača druge osobe moraju biti na dugotrajnoj imunosupresijskoj terapiji. Te osobe nerijetko s vremenom ponovo razviju šećernu bolest i zahtijevaju inzulinsku terapiju, samo u nešto manjoj dozi. U tom području se može očekivati značajniji napredak u budućnosti. I to ne samo u transplantaciji cijele gušterače, nego i beta stanica gušterače koje luče inzulin, matičnih stanica itd.
Kad je riječ o dijabetesu tipa 2, znamo da je debljina jedan od glavnih okidača za razvoj bolesti, no koliko na pojavu bolesti utječe stres? Koje bi mjere bile ključne u tome da se trendovi, kad je riječ o broju oboljelih, počnu mijenjati?
U bilo kojoj stresnoj situaciji luče se brojni hormoni koje nazivamo hormonima stresa. Oni imaju negativan učinak na regulaciju šećerne bolesti. Drugim riječima, "podižu šećer u krvi". Kad to znate, onda možete i sami donijeti zaključak koliko dugotrajna izloženost stresu može pridonijeti nastanku šećerne bolesti i otežati regulaciju šećerne bolesti. Zato izbjegavati stresne situacije nije samo izvor psihičkog zdravlja nego i fizičkog.
Uveli smo već kvalitetnije obroke u vrtiće i besplatne obroke u škole, koliko to može pomoći da se broj oboljelih od dijabetesa u budućnosti smanji? Procjena je da se djeca još premalo kreću, vidite li potrebu da vrtići i škole naprave određene promjene u tome? Kolika je odgovornost roditelja u tome?
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih s Ministarstvom zdravstva Republike Hrvatske napravili su standarde prehrane za vrtiće i škole. Također je povećan broj sati tjelesnog odgoja. Stoga ne možemo reći da ministarstva ne čine sa svoje strane što mogu. U većini škola uveden je jedan besplatni topli obrok. U školama u kojima trenutačno nema mogućnosti za pripremu besplatnog toplog obroka intenzivno rade na tome. Dodatni je problem u obiteljima jer roditelji često rade do kasno, pitanje jesu li u mogućnosti pripremiti djeci ručak nakon vrtića ili škole. Naravno da je sve moguće, ali na tome treba raditi. Posebno treba raditi na edukaciji zdrave populacije kako da ostanu zdravi, stvore zdrave životne navike kod svoje djece, promjene svoje životne navike koje možda nisu najzdravije i kako sačuvati zdravlje. Znate onu staru poznatu izreku: "Zdravi čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Biti zdrav!".
Što biste rekli na temelju vlastitog iskustva i promjena koje smo dosad napravili, kako će se krivulja broja oboljelih od dijabetesa tipa 2 u Hrvatskoj mijenjati u idućih 20 ili 30 godina?
Broj oboljelih će zbog načina života, stresa, nedostatka vremena za sebe i svoju obitelj, uz sve ostale čimbenike rizika, sigurno rasti. Na svima nama je da krenemo od sebe, zatim od svoje djece i cijele obitelji da pokušamo mijenjati životne navike, sačuvati zdravlje i dočekati duboku starost kvalitetno.
Govoreći o liječenju dijabetesa često ističe i troškove liječenja - procjena je bila da se oko 20 posto troškova HZZO-a troši upravo na liječenje dijabetesa, od čega je čak 85 posto otpadalo na liječenje komplikacija. Jesu li rano otkrivanje i prevencija debljine te usvajanje modernih pomagala u liječenju pridonijeli tome da se ti trendovi mijenjaju?
Slobodno možemo reći da nekih 25 posto proračuna našeg nacionalnog osiguravajućeg društva HZZO-a čine troškovi liječenja osoba sa šećernom bolešću. Oko 85 posto troškova čini trošak liječenja kroničnih komplikacija. Zato stalno naglašavamo važnost prevencije, ranog otkrivanja i pravovremenog liječenja šećerne bolesti. Zdravim životnim navikama i pažnjom o tjelesnoj masi možemo značajno utjecati na prevenciju šećerne bolesti. Preventivnim i sistematskim pregledima možemo na vrijeme otkriti šećernu bolest, pravovremeno je liječiti i spriječiti ili barem odgoditi komplikacije šećerne bolesti koje čine značajni udio u troškovima liječenja, ali što je još važnije - značajno utječu na kvalitetu oboljelih i njihovih obitelji.
Mladog nogometaša NK Rudeš Marka Lojena (14) i pojačanje prvoj momčadi kluba, Portugalca Xaviera Fernandeza (28), povezuje ista dijagnoza i ista doza odlučnosti da ne dozvole da ih dijabetes zaustavi u želji da postanu vrhunski sportaši. Mark je već nekoliko dana nakon što je u bolnici dobio dijagnozu bio na treningu, a Xavier kaže da ga je dijagnoza potakla da bude još bolji. No njihova priča otvara i pitanje koliko podrška kluba može značiti da bolest ne postane prepreka, nego poticaj.
Kata Matutinović imala je samo dvije godine kad je njezina majka Ivana primijetila da su joj pelene neobično teške. Ubrzo je stigla dijagnoza dijabetesa. U međuvremenu, ova splitska gimnazijalka vlastito iskustvo pretvorila je u snagu te njime pomaže drugim oboljelima. Njezina priča svjedoči o odrastanju uz bolest, ali i o karakteru koji se gradi suočavanjem sa svakodnevnim izazovima.
O promjenama u načinu liječenja dijabetesa svjedoči razgovor s Grgurom Oršolićem (8) i tatom Tomislavom, koji obojica boluju od dijabetesa tip 1. Grgur je dijagnozu dobio s 18 mjeseci, a danas je dječak koji može sve što mogu i i njegovi vršnjaci - i jednoga dana sanja da će postati motorist.
Pročitajte kako se s dijabetesom bore mali junaci iz Dječjeg kampa za djecu sa šećernom bolesti koji Zagrebačko dijabetičko društvo organizira u Crvenoj Luci u Biogradu na Moru. Kako to izgleda kad u igri s prijateljima morate nositi torbicu na ramenu, u kojoj je uređaj koji dozira inzulin.
Gastroblogerica Lucija priča kako je s cijelim redom čokolade dočekala svoju dijagnozu dijabetesa tipa 1 i onda se okrenula pripremi slatkiša koje mogu jesti i dijabetičari, a donosimo i nekoliko njezinih slatkih recepata, uz korisne savjete za život s dijabetesom.
24sata © 2026
