Elma Tomić (17), djevojka koja je osvojila srca mnogih video snimkom kako pjeva na odjelu Onkologije u KBC Zagreb. Pričanjem svoje priče skuplja sredstva za izgradnju novog odjela
ŽIVOTNA ISPOVIJEST
Elma: Bilo je, ako već trebam umrijeti, želim umrijeti sretna
Još kao vrlo mlada razmišljala sam o šišanju i o tome da doniram kosu za izradu perike, za one koji je moraju nositi zbog bolesti, a onda sam je morala ošišati.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:39
Ispalo je ‘pazi što želiš, da ti se to na kraju i ne ostvari, priča Elma Tomić (17), djevojka koja je nedavno osvojila srca mnogih, zapjevavši ispod prozora prijatelja s kojim se liječila na Onkologiji u KBC Zagreb (popularno Rebro).
Ovih je dana u zagrebačkom kafiću Norris održala storytelling, odnosno ispričala svoju životnu priču za poznanike i prijatelje koji su kupili ulaznicu, s ciljem da sredstva od prodaje ulaznica i njezinih fotografija iz faze liječenja, budu donirana za izgradnju novog odjela onkologije na Rebru, na koji bi se trebali smjestiti najmlađi pacijenti.
- Mnogi su me pitali kako sam se mogla ošišati, je li mi to bilo teško. Samo šišanje, zapravo, i nije, kamoli sreće da je gubitak kose bio jedini gubitak u tom razdoblju. No, to je šišanje učinilo da mi razlog zbog kojeg sam u bolnici postane jasniji i ‘glasniji’, priča Elma. Ošišala se u bolnici, 5. rujna 2018. godine, prije liječenja kemoterapijama zbog kojih bi joj kosa počela otpadati i sama, i to samo nekoliko dana nakon što je primljena u bolnicu, uz vrlo male šanse da će doživjeti jutro.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
04:59
- Tog 29. kolovoza primljena sam na Intenzivnu i tih 5 dana bila sam najkritičniji pacijent. U prsištu sam imala tumorsku masu, četiri litre vode u plućima, desno plućno krilo se pomaklo, imala sam tromb i srce je ‘plivalo’ u vodi i liječnici nisu znali hoću li dočekati jutro. Cijelo vrijeme sam plakala, jer su mi rekli da imam tumor, a ja nisam znala što to znači. U mojoj sobi je bila djevojka koja je primala krv i povraćala krv i jako se mučila. Pitala sam se hoću li to sutra biti ja i nije puno trebalo da dođem do odgovora: Pregrade na tom odjelu su staklene, okrenula sam se oko sebe i bilo mi je jasno, priča Elma. I u toj je situaciji – možda od straha, možda zbog toga što se u životu navikla šaliti kad nastupe problemi – smogla je snage za to da nasmijava kirurga i liječnike koji su joj trebali obaviti drenažu u pluća.
- Pitala sam liječnika zna li koja je razlika između tumora i svekrve, a kad je rekao da ne zna, izvalila da tumor može biti i dobroćudan. I tako je krenulo – smijali smo se tijekom cijelog zahvata, kao i mnogo puta kasnije, iako je bilo situacija u kojima sam molila Boga da umrem ‘sad i odmah’ kako više ne bi trpjela bolove, priča Elma.
- Imala sam zaista divne liječnike i sestre, koji bi, kad bi vidjeli da sam loše, došli do mene, sjeli na krevet i razgovarali sa mnom, pa bi mi vratili osmijeh na lice, dodaje. Kako su liječnici poslije drenaže majci rekli da su oni napravili 90 posto posla koji je do njih, a da je za onih 10 posto odgovorna sama, tad je čvrsto odlučila da će dati sve od sebe da ne umre i da će se smijati što više bude mogla.
- Bilo je: ‘ako trebam umrijeti, želim umrijeti sretna’, priča Elma.
Dječji Odjel onkologije na Rebru kao da je baš prava adresa za to. Naime, usprkos teškim terapijama, bolovima, povraćanju i svim drugim problemima koje prolaze, na odjelu je uvijek puno smijeha i stalno se nešto slavi, kaže Elma. Terapije i popratni simptomi su toliko teški, da djeca znaju imati faze u kojima ne mogu govoriti, niti gutati, pa ih hrane putem infuzije, ali se ne predaju.
- I sama sam dva mjeseca bila u toj situaciji, uslijed gljivične infekcije zbog koje su mi se u ustima stvorile rane, rekla je Ema, pokazavši kratki video iz te faze, na kojem je uz puno neugode pomicala jezik.
- I sjećam se kako sam slavila i zapjevala kad mi je mama pred kraj te faze donijela u bolnicu i uspjela sam pojesti – juhu od gljiva, smije se Elma. Jedna od teških stvari je i to što su joj kad je počela primati terapije na prsima ugradili centralni venski kateter i postavili kanilu, koja je mjesecima stajala tu, a s njom se teško otuširati, namjestiti u krevetu tako da ne osjećaš neugodu ili zagrliti ljude koje želiš. No, više od tih teških situacija, pamte se slavlja.
Na Onkologiji se slavi sve: kad netko pojede juhu, kad sam ustane, kad može prošetati do wc-a i otuširati se sam, slave se eritrociti, trombociti, leukociti, svaki dobar nalaz CT-a, sve je to razlog za slavlje, priča Elma. Slavilo se i kad je, otprilike nakon 2 mjeseca, došlo vrijeme da nakratko ide kući.
- Imala sam oko 15 kilograma manje, preko stotinu primljenih injekcija terapije, puno litara tuđe krvi i 20 lumbalnih punkcija iza sebe, no bila sam presretna što izlazim. No, već drugi dan, moje se raspoloženje jako pokvarilo. Osjetila sam svaki prst koji su ljudi uperili u mene, čula svako šaptanje u kojem su se pitali što je sa mnom, vidjela kako odmiču djecu od mene iza leđa i svi preplašeni i zgroženi pogledi puni nerazumijevanja doveli su do toga da jedva čekam povratak u bolnicu, priča.
Kako se prije bolesti uvijek bavila sportom, pa je čak planirala krenuti na kick boxing, najviše ju je porazilo kad je ponovo odjenula svoju majicu za treninge, koja je na njoj stajala kao na vješalici.
- Srećom, tijelo se oporavlja, a duh je takav kakav je, pa se i to promijenilo, kazala je Ema, skinuvši košulju ispod koje je, baš za večer storytellinga, odjenula tu majicu. Kaže kako joj je, zapravo, od cijelog liječenja najgori bio oporavak, jer je htjela sve odjednom i sve joj je to bilo pred nosom, a ništa od toga nije smjela, ili nije mogla. To je za nju bilo izuzetno teško, no pomogli su ljudi.
- Kažu da ti neki ljudi u život dođu baš onda kad ti trebaju. Prije sam govorila da mi ne treba nitko, a onda se to dogodilo – snažno i intenzivno. Točno 19. Svibnja 2019., na humanitarnom koncertu ‘Jak kao Jakov’, također za Onkologiju, upoznala sam Laru i Maju, koje su mi izuzetno pomogle. Lara (Lara Antić, iz Banda Bang Bang) pomogla joj je da osvijesti jako važnu stvar: da njen problem otkad je izašla iz bolnice nije to što ljudi nemaju vremena za nju, nego to što sama nije imala što raditi, što nije imala ispunjen raspored i trčala s jednog kraja grada na drugi, kao što je to navikla ranije, dok je bila zdrava, jureći od škole, ZKM-a i Male scene, gdje se bavila glumom, ili na treninge.
- Rekla mi je: ‘smiri se, pronađi svoj tempo i poštuj ga’. Ukazala mi je na to da moram biti malo nježnija prema sebi, što je bilo ključno u tom trenutku. Bila je uz mene i za ozbiljne razgovore i za zezanciju, što mi je također bilo važno. Nakon sedam mjeseci u bolnici, svi su htjeli pričati o bolesti i terapijama, a ja to više nisam mogla, priča Elma. Maja (pjevačica Maja Bajamić) je, pak, shvatila ono što je Elma često morala objašnjavati ljudima i zbog čega se s mnogima prestala družiti.
- Mnogi nisu mogli shvatiti da ja ne mogu sjesti na tramvaj i doći na drugi kraj grada da bismo popili kavu i porazgovarali, zato što se nisam smjela izlagati infekcijama i bila sam preslaba za dulje izlaske. To je ljudima bio problem i oni danas više nisu u mom životu, kaže. Maja je bila spremna u sred noći propješačiti od Elminog do svog kvarta. Danas su te dvije djevojke Elmino veliko bogatstvo, jer zna da ih svakoj teškoj situaciji u životu može nazvati ili doći k njima i računati na zagrljaj.
Osim prve juhe nakon teškog stanja, one koju je mama donijela u bolnicu, Elma danas pamti svaki ‘prvi put’ koji je doživjela nakon kemoterapija i izlaska iz bolnice. Prvo valjanje u travi, prvu šetnju s obiteljskim psom Bigijem, kojega obožava i posjetila ga je kod susjede još u vrijeme kemoterapija, iako su rekli da ne bi smjela. Prve šetnje bile su teške, jer on voli potrčati, a Elma to nije mogla.
Sjeća se i kad je prvi puta ušla u tramvaj, s medicinskom maskom na licu, iako su rekli da ne bi smjela, kad je prvi puta poljubila psića, iako su rekli da ne bi smjela biti u kontaktu sa životinjama. Sjeća se i prve vožnje biciklom i toga koliko joj je bilo važno što je u tim trenucima s njom Maja, jer je uvijek prisutan i strah – tko će mi pomoći ako se srušim. Sjeća se i prvog kupanja i prvog ronjenja, a posebno – prvih ćevapa u Tuzli, kad je s mamom krenula u posjetu obitelji. Nakon zadnje od 40-ak lumbalnih punkcija, koliko ih je izdržala, izdržala je nekako cijeli put do Tuzle, a onda odjurila na ćevape i prije nego što se javila obitelji, jer ih obožava, kaže.
- Bolest me naučila uživati u trenutku, pogotovo u prirodi, koju sam voljela i prije. No, danas je to drugačije, jer sam svjesna toga da moram uživati u tome što mi se događa sada, dodaje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:33
I prva haljina koju je odjenula nakon bolnice ima puno veće značenje: nakon što je dobila nekoliko kilograma poslije kemoterapija, naučila je biti sretna u svome tijelu, jer je shvatila da nije toliko važno kako to tijelo izgleda i ima li mišića, nego koliko je zdravo i kako funkcionira. Pomalo se vratila i vježbanju u teretani.
- I tu sam imala sreću. Kako sam odlučila krenuti na treninge, tako se javio i Kristijan, moj najbolji prijatelj iz osnovne škole i odlučio vježbati sa mnom i jako mi je pomogao. Ranije sam išla na treninge da bih ispucala svoje frustracije, zbog problema koje sam imala s profesorima u srednjoj školi i nisam uživala u vježbanju, a sad pomalo učim drugačije se ponašati prema sebi. Radim neke pomalo smiješne vježbe, jer je to najviše što mogu, ali uživam u njima. I moram reći, puno je lakše vježbati ako imate prijatelja koji na svaku stvar koju odradite oduševljeno viče: ‘Bravo!’, kao što to čini Kristijan sa mnom, priča.
U međuvremenu se vratila i glumačkim probama u ZKM-u i u kazalištu ‘Mala scena’ te završetku škole. Dopisno je upisala Upravnu školu i tamo pronašla i neke divne profesore koji je potiču da bude to što jest i da uči ono što voli, tako da je danas u školi puno sretnija. Kad ju završi, planira se u potpunosti posvetiti glumi.
- Obitelj je imala dosta prigovora na to. Imam sestričnu koja je liječnica, ja nisam za to, pa sam krenula u upravnu, računajući da bih možda mogla biti pravnica, no shvatila sam da moram slijediti ono što volim. Završit ću tu srednju, ali moj put će sigurno biti gluma i sve što ide uz to, kaže.
Osim njene bolesti, Elmin je život obilježila i bolest dječaka kojeg je upoznala na Onkologiji, koji je u prvim danima tijekom kojih se ona suočavala s dijagnozom i svime što ju čeka, njoj bio podrška. Valentino Družinec (16) danas je njen mlađi brat, kaže, a najteže trenutke u životu nakon što su oboje izašli iz bolnice, proživjela je kad se on morao vratiti na Onkologiju, jer se bolest vratila. Bilo je to 9. rujna 2019. godine. Prognoze su bile jako loše. No, tri dana prije odlaska u bolnicu, Elma je otišla k njemu u Zagorje i rekla: Ajmo raditi ono što voliš i želiš, stvari koje te vesele', da se iživi prije nego krene na liječenje.
- I dobro sam se zeznula. ‘Želim voziti motor’, rekao je. I nije bilo druge. Srećom, vozi quad (motocikl), no mene to nije puno utješilo. Cijeli dan smo se vozili po šumi, radili gluposti, gledali utrke. Dan prije nego je trebao otići u bolnicu, donio mi je suncokret i rekao: ‘Želim te nešto zamoliti’. Pomislila sam: ‘Samo da nije motor!’. I nije bio. Pitao me mogu li ga ošišati na ćelavo, da ne gleda opet kako mu kosa opada. Naravno, ošišala sam ga i puno smo se smijali dok smo to radili, no to je, meni kao nekom tko ga gleda kao mlađeg brata, bilo jako teško. Lakše mi je bilo kad sam se sama šišala, kaže.
Danas je često kod njega u bolnici i trudi se nasmijavati ga i učiniti mu liječenje lakšim, no teško proživljava sve situacije u kojima on nije dobro.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:09
- Kad me pitaju za savjet o tome kako se nositi s bolešću nekoga koga voliš, ne znam dati pametan savjet. Jedino što mislim da je važno je da onda kad sam s njim budem ona osoba koju on u tom trenutku treba. Dakle, pričamo gluposti, gledamo filmove, slušamo pjesme, komentiramo cure na Instagramu i radimo sve samo da nismo u bolnici. Jer, jedini bijeg od bolnice kad si tako dugo u bolnici jest da spavaš, što sam često radila sama, ili da te netko zabavi i skrene misli, priča.
Na tom se odjelu liječe i puno mlađa djeca, pa Elma posebno pamti djevojčicu kojoj je, dok je sama bila u bolnici, obećala da će ju uskoro podići iz dječjeg krevetića i držati na rukama, što je kasnije uspjela i ostvariti. Ti su trenuci, kaže, pomogli da shvati i koja je njena misija ‘u svemu tome’ što joj se dogodilo u životu: Da svojim djelovanjem pomogne izgradnju novog Odjela onkologije.
Video u kojem s prijateljem Edvardom pjeva ispod Valentinovog prozora na Rebru, za koji se nije nadala da će postati toliko dijeljen i tako dirnuti ljude, potaknuo je veliku priču, uz koju joj je, kaže, puno lakše podnijeti činjenicu da još oko godinu dana prima kemoterapiju, radi održavanja stanja.
To su lijekovi koji snažno utječu na nju i njeno raspoloženje, pa i danas ima teških dana, no – kao što smo naučili iz Elmine priče – oni se događaju da nam pokažu što sve u životu možemo i čine boljima.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
08:55
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
