Valentino Družinec, dječak čije su suze u videu dok su mu Elma Tomić i prijatelj Edvard pjevali pod prozorom Onkologije na Rebru dirnule cijelu Hrvatsku, stigao je kući na Božić sa sjajnim nalazima
BOŽIĆNO ČUDO ZA DJEČAKA S REBRA
Valentinov nalaz je odličan: ‘Za Božić sam kući, čekam Elmu’
Na nuli sam! Nalaz koji je bio jako loš kada sam primljen u bolnicu u rujnu, nakon što sam primio prve dvije ture pametnog lijeka je odličan. Naime, nakon što sam primljen u bolnicu sa 80 posto blasta (nezrelih stanica) u krvi i nakon što sam nedavno počeo primati pametni lijek, broj tih stanica smanjio se, i to daleko ispod 0,5 posto, što bi bilo prihvatljivo. Moj nalaz je na otprilike 0,00005 posto blasta, što znači da sam u remisiji, kaže nam uz široki osmijeh Valentino Družinec (15), mladi nogometaš čiji je jecaj s prozora dječjeg odjela Onkologije u KBC Zagreb početkom prosinca dirnuo gotovo cijelu Hrvatsku.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:33
Ako slučajno niste vidjeli dirljivi video koji je osvojio Facebook i objavili su ga mnogi mediji, zaplakao je nakon što su njegov najbolji prijatelj Eduard i Elma Tomić (17), djevojka koja se samo nekoliko mjeseci prije toga liječila na istom odjelu, zapjevali pod prozorom sobe u kojoj leži, da bi ga podsjetili da u ovo blagdansko vrijeme nije sam.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:41
Teško je biti gotovo godinu i pol u bolnici, s kratkim prekidima od po nekoliko dana, koliko je u međuvremenu bio kod kuće, kaže nam, no ni na trenutak se nije predavao, niti posustao. I održao je obećanje o kojem smo u 24 sata pisali prije u studenome 2018. godine, kada se teška bolest pojavila. Još početkom 2018. bio je potpuno zdrav mladić, posvećen školi i treniranju nogometa, kad se odjednom počeo osjećati loše i zaboljelo ga je rame.
Nakon prvih nalaza, liječnici su posumnjali u mononukleozu, no detaljnije pretrage pokazale su da je u pitanju leukemija. Tada je tati obećao da će pobijediti bolest i opet zaigrati nogomet. I evo ga, na jako dobrom je putu da održi obećanje.
- Volim se šaliti i smijati bez obzira na to koliko je teško, pa sam takav i u bolnici, kaže odgovarajući na tvrdnju sestara s odjela Onkologije da im svojim veseljem razvedri svaki dan. Vrijeme na Onkologiji krati uglavnom on-line, slušajući glazbu, igrajući igrice, ili u razgovoru s prijateljima i sestrama. Bez puno razmišljanja, na pitanje što mu u bolnici najviše nedostaje kaže da je to škola, jer sad već gotovo dvije godine izostaje s nastave.
- I noćni izlasci pomalo, to moram priznati, smije se i odmah dodaje kako će uskoro biti prilike za to. Naime, sad se vraća u bolnicu dovršiti liječenje, pa ako bude sve u redu, svoj će 16. rođendan, 11. veljače, možda već dočekati kod kuće, zdrav. Potraju li, pak, terapije nešto duže i ne stigne se oporaviti do tog datuma, cilj je da to bude do tuluma za sestrin rođendan.
- Moja sestra Lorena je Ovnica, rođena je 11. travnja i tad ću već sigurno moći slaviti, kaže sa širokim osmijehom. Ostaje i kod plana da nastavi igrati nogomet, iako će za oporavak organizma prije nego treninzi za njega budu posve sigurni trebati barem godina, godina i pol, priča Valentino. Bilo bi to, dodaje, možda i malo ranije kad bi na odjelu Onkologije postojala mala fitness dvorana, u kojoj bi oni koji su u dobroj fazi bolesti mogli vježbati u skladu sa svojim mogućnostima.
- Mi imamo fizioterapiju, no pacijentima koji su u boljoj fazi to nije dovoljno. Zato se nadam da će takva dvorana biti otvorena na novom odjelu Onkologije, kaže Valentino i podsjeća nas da dobre ljude treba pozvati da pomognu Zakladu koja skuplja donacije za njegovo uređenje. Elma i on tu su ideju odlučili ‘gurati’ dok se novi odjel ne otvori, kako bi djeci koja će se tamo liječiti ubuduće barem prostor bio ugodniji.
Valentina i njegovu obitelj posjetili smo samo sat vremena nakon što je stigao kući, u obiteljsku kuću u Mirkovcu, naselju koje spada pod Sveti Križ Začretje, kako bi proveo Badnju večer i Božić sa obitelji. Na žalost, ovog puta samo na 24 sata, jer odmah nakon Božića treba primiti zadnju turu pametnog lijeka. Nakon toga liječnici će odlučiti hoće li liječenje završiti transplantacijom koštane srži, tako da mu donos bude mama Martina, ili će biti prvi pacijent u Hrvatskoj na kojem će primijeniti CAR-T terapiju.
Riječ je o najnovijoj terapiji liječenja karcinoma koja se primjenjuje baš kod pacijenata kod kojih se bolest vratila i kemoterapija ne daje rezultata, istoj onoj zbog koje je malena Nora Šitum prije sedam godina putovala u Ameriku, ali ju zbog pogoršanja zdravlja nije primila. U posljednje dvije godine svjetske klinike s tom terapijom postižu odlične rezultate. U KBC Zagreb nedavno su dobili akreditaciju za njenu izvedbu, pa bi Valentino, pokaže li se to medicinski opravdanim s obzirom na njegovo stanje, možda mogao biti i prvi pacijent koji će se u Hrvatskoj liječiti na taj način, doznajemo u razgovoru s njim. No, o tome će liječnici odlučivati korak po korak, sad je dobar nalaz najvažniji.
Teško je reći tko je zbog dobrih vijesti koje su stigle dan uoči Badnjaka bio sretniji. Prvu informaciju da su vijesti jako dobre primili smo od prof. dr. Ernesta Bilića, pročelnika dječje Onkologije u KBC-u Zagreb. Iako s novinarima nije htio komentirati detalje Valentinovih nalaza, u kratkom telefonskom razgovoru nije mogao sakriti radost zbog toga što je njega i obitelj mogao razveseliti. Kako je lijek koji Valentino prima dosta ‘težak’ i na njega je reagirala jetra, što je inače uobičajeno, liječnici na Badnjak ujutro još nisu bili sigurni hoće li ga pustiti kući.
- No, Božić je, kaže nam dr. Bilić. Čekaju ga najmiliji...
Dok je mama Martina gotovo cijelo vrijeme s Valentinom u bolnici, tata Ivica drži četiri kuta kuće i brine u Loreni. Vijesti o dobrim nalazima, kaže, dobio je za volanom, baš na putu prema Zagrebu. Morao je stati s autom na prvom stajalištu, jer se bojao da ga suze ne ometu u vožnji i da se ne dogodi zlo.
- Isplakao sam se u autu, no nisam imao snage odmah nastaviti, pa sam prije nego što krenem popio kavu s rođakom kojeg sam sreo. Kad sam mu rekao kakve su vijesti i što smo sve prošli s Valentinom, i on se na kraju rasplakao – kaže, dok Martina u šali domeće kako gotovo na svakom koraku čuje da su nekoga rasplakali.
- Tako je puno dobrih ljudi koji su spremni pomoći i koji su pogledali taj video, da smo presretni. Gdje god odem, kad netko čuje da se prezivam Družinec, pitaju me jesam li ja Valentinova mama i kažu kako su ih djeca dirnula. A u bolnici su nam rekli da su pokrenuli lavinu te da su nakon priče o videu i o njima počele stizati brojnije donacije, tako da pomalo rastu šanse da se novi odjel dovrši, kaže Martina.
I baku Zdenku, Zagorku, te djeda i baku Zlatka i Katicu, koji su za božićne blagdane stigli iz okolice Požege sa hrpom kolača, mnogi zaustavljaju i kažu im kako mogu biti ponosni na unuka i Elmu. I jesu. Njih, zapravo, ne treba ni pitati kako su doživjeli vijesti o dobrom nalazu i onu o videu, jer njihove su oči za našeg posjeta svako malo bile pune suza. Miješaju se sjećanja na teške trenutke koje su prošli i sreća zbog toga što su baš uoči Božića primili tako lijepe vijesti.
Obje bake za to su se cijelo vrijeme molile i duboko vjeruju da je i to pomoglo da unuk bude bolje. I sam Valentino kaže kako mu je u teškim trenucima često pomogla i vjera i molitva. I praktični je vjernik. Na sam Badnjak je odlučio postiti, iako to bolesni ne moraju, kaže.
- Zato će pečenkica sutra biti slađa, domeće u šali.
Jednostavni, topli i neizmjerno gostoljubivi ljudi iznose ogromne tanjure s kolačima pred nas na stol, kuhaju kavu i vraćaju se na priče o tome kako je Valentino bio divno dijete, pa nije ni čudo da je i danas dječak kojim se ponose.
- Bio je jako dobar. Nikad, na primjer, u trgovini nije plakao da mu se nešto kupi, kao mnoga druga djeca. Pristojno bi pitao: ‘Bako, mogu li dobiti ovo’ i čak i kad biste mu rekli da još nešto izabere, on bi se samo zahvalio, kaže baka Katica i u šali, s puno ljubavi, dodaje kako je zato Lorena bila njegova suprotnost.
- Ja sam znala kupiti duplo, ali bih to uvijek podijelila s njim, pa se ne računa, brani se Lorena. Valentino je, dodaje baka Katica odmah bio i malo težak.
- Uvijek je morao biti čist, odjeven u odjeću koja se slaže po bojama, a pertle na cipelama uvijek su morale biti vezane u jednaki čvor, pa bismo nekad to vezivanje ponavljali i po nekoliko puta, smije se. Mnogo puta je bio ljut zbog toga kakvu su mu odjevnu kombinaciju izabrali, pa bi sam izvadio majicu koju želi i peglu, da ju ispegla, priča baka Zdenka. A toliko je volio biti čist i uredan, da je na jednoj svadbi, na kojoj mu je palo malo umaka od mesa na košulju, jedva dočekao da krenu kući, kako bi se mogao presvući, smiju se svi uglas. I s nemalim ponosom kažu kako je i s njima podijelio jedini plan za budućnost koji je bitno promijenio, koji nam je povjerio nekoliko minuta prije toga.
- Nekad sam imao druge planove, no danas sam siguran da se želim posvetiti medicini, kaže Valentino. Jednog bi dana, dodaje, volio biti baš kao ‘njegov’ dr. Bilić. Imponira mu njegova stručnost i uspjesi koje njegov odjel postiže, no nekako najviše ga inspirira činjenica da s pacijentima razgovara kao da su dio njegove obitelji, kaže Valentino.
Kako je propustio jednu godinu Prve tehničke škole Tesla u Zagrebu, gdje je trebao biti u đačkom domu i započeti trenirati nogomet u NK Zagreb, planira se prebaciti u srednju medicinsku u Pregradi, što će mu biti puno lakše, jer ne mora biti u đačkom domu. To sada zbog zdravlja ne bi ni mogao. Osim toga, Lorena već u toj školi uči za fizioterapeuta, pa mu možda može i pomoći oko nekih predmeta.
- Kaže kako će on biti doktor, pa ćemo zajedno otvoriti ordinaciju, smije se Lorena. No, tko zna – s obzirom na činjenicu da je ostvario najvažniji plan u životu – da pobijedi rak – možda jednog dana doista postane liječnik, baš na obnovljenom odjelu Onkologije, koji će on i Elma pomoći sagraditi.
Elma ga na Badnjak, na žalost, nije mogla dočekati, jer je i sama morala obaviti neke pretrage. No, Valentinova obitelj kaže kako imaju načelni dogovor da se na Božić svi nađu kod njih na ručku i kolačima. I beskrajno se raduju toj mogućnosti, jer prijateljstvo koje je rođeno na odjelu Onkologije, i među djecom, i među odraslima, nešto je neopisivo.
- Postoji neka posebna veza među nama, neko razumijevanje. Mi prolazimo stvari koje ni sa kim drugim ne možete podijeliti, jer ne mogu to razumjeti oni koji to nisu prošli, priča Martina.
- Naše bake Elmu doživljavaju kao vlastitu unučicu, a i ona njih. Lorena i ona su jako dobre. A njena je mama Elvira jednom u trgovini blizu bolnice susrela prijateljicu koja ju je pozvala na kavu, pa ju je odbila riječima: 'Ne mogu, dijete mi je u bolnici, idem k njemu'. Pitaju je što je Elmi, a ona kaže: 'Dobro je Elma, moj Valentino je opet u bolnici'. Mi jednostavno tako osjećamo jedni za druge, priča Martina. Dodaje kako se još uvijek smije tome kako Elmi nije znala odgovoriti na sms-poruku.
- Baš smo dobili Valentinov nalaz, a ona mi je poslala poruku ‘Mamiseeee, gdje smo?’. Tako me inače zove - Mamise. Ja joj odgovaram: ‘u bolnici smo’. Kad stiže sljedeća poruka: ‘Ne pitam to, nego gdje smo?’. Nije mi bilo odmah jasno, pa sam pitala Valentina što me zapravo pita. A on mi kroz smijeh kaže: ‘Pa, kako ne razumiješ, piši – u remisiji!’, smije se mama Martina.
Eto ih, napokon, oboje zajedno, na najljepšem mjestu na svijetu na kojem se pacijenti s odjela Onkologije u KBC Zagreb uopće mogu naći – na putu prema potpunom ozdravljenju. Baš na Božić.
Ako želite pomoći izgradnju novog odjela Onkologije u KBC Zagreb svojim donacijama, to možete učiniti uplatom na račun Zaklade:
DJEČJA ONKOLOGIJA REBRO
Ksaver 210, 10000 Zagreb
HR7323400091110973865
SWIFT: PBZGHR2X
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
12:39
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
