Moram izdržati, moram pobijediti, jer još je toga puno u mojem životu što želim uraditi, vidjeti, proživjeti, govorila si je Hazba Mandura (65), koja se s bolešću suočila nakon operacije slezene.
ŽIVOT S NON-HODGKINOM
Hrabra Riječanka pobijedila je rak koji je bio u trećem stadiju
Naše tijelo uvijek nam potiho šalje signale da nešto s njim nije u najboljem redu. Tako je i Riječanka Hazba Mandura (65), nekoliko mjeseci prije dijagnoze ne-Hodgkinova limfoma, osjetila da je nešto pošlo po krivu.
- Prvi od simptoma bilo je noćno znojenje, što mi je bilo posebno čudno jer sam se znala buditi sasvim mokra. Iako je bila zima, a soba nije bila posebno ugrijana, sve je bilo natopljeno znojem - kosa, pidžama, posteljina... Uz to, stalno sam bila umorna i imala sam želju da se što prije opet vratim u krevet. Na kraju su počele svakodnevne temperature i opća slabost - prisjeća se Hazba.
Nakon operacije slezene u rujnu 2014. liječnici su joj rekli da na njoj ima tvorbu veličine 16 puta 12 centimetara s već uznapredovalim simptomima bolesti.
- Nakon izlaska iz bolnice mislila sam da je ono najgore iza mene. Nazvala sam prijateljicu koja radi na patologiji, koja mi je rekla da se moram javiti hematologu. Prekinula sam je i pitala je li u pitanju ne-Hodgkinov ili Hodgkinov limfom. Odgovorila je da mi je dijagnosticiran ne-Hodgkinov limfom. Ostala sam zbunjena i uplašena te sam tad shvatila da imam rak. Radilo se o difuznom B-velikostaničnom limfomu koji je bio u trećem stadiju - govori Hazba. Prvi PET/CT nalaz pokazao je da se bolest jako proširila trbušnom šupljinom.
- Puno mi je u svemu pomogla doktorica u KBC-u Zagreb koja mi je odmah opisala kakav ću težak put morati proći. Pitala sam je kakve su mi šanse da preživim. Rekla je: ‘60 posto’. Te njezine riječi dale su mi posebnu snagu i volju da krenem u rat s opakim limfomom. Bila sam uvjerena da ću pobijediti. Čekalo me osam ciklusa kemoterapije u kombinaciji s pametnim lijekom - govori Hazba. Iz glave je izbacila sve crne misli, a iz života maknula sve negativne ljude. Shvatila je da mora, ako želi živjeti, imati “čistu” glavu i jako čvrsto stajati na nogama.
- Moraš vjerovati u sebe, ali i doktore koji čine najbolje za tebe i terapiju, ma kako ona teška bila. Moraš imati i pozitivan stav. Saznanje da imaš rak je šok, znaš da si u raljama opake bolesti. Teško se pomiriti s time, no ako ti život ne daje izbor, ostaje ti da prihvatiš bolest i počneš se boriti. Nadaš se da ćeš pobijediti, ali istodobno je prisutan strah da možda nećeš uspjeti. Naravno, bilo je tu i suza, neprospavanih noći i želje da pobjegneš sam od sebe, ali shvatiš da to ništa ne pomaže i da moraš izvući iz sebe ono najbolje kako bi uspio - hrabrost, snagu i pozitivnu energiju, ma kako teško to bilo, ali moraš - govori Hazba. Dodaje kako su njezina djeca to sve teško prihvatila, možda teže nego ona.
- Nisu mi to pokazivali, ali sam to osjećala. Postali smo jedan tim koji se zajedničkim snagama bori i radi na svim poljima. Prijatelji su različito reagirali. Neki nisu mogli vjerovati, neki su plakali zajedno sa mnom, a neki su me pokušali utješiti s pričama koje strašno živciraju. Barem tad jesu. Znali su mi reći: ‘Znaš, ima i gorih vrsta raka’ te slično. Sad znam da je čovjek u tim trenucima izuzetno ranjiv i preosjetljiv na sve - priča naša sugovornica. Prijatelji su joj priskakali u pomoć u svakom trenutku.
- Neprocjenjivo je to kad dolaziš s kemoterapije, a čekaju te spremljeni stan, topla juha i sve ono što možeš tad pojesti, ali i zagrljaj - priča Hazba. Nakon svakog ciklusa liječenja radosnom ju je činila spoznaja - “još jedna manje”. Danas je njezina bolest u remisiji.
- Prvi kontrolni PET/CT nalaz čekala sam s velikim strahom, ali i s najvećom nadom da sam uspjela te da su se sve patnje isplatile. Nalaz je bio uredan. To znači da nisam izliječena, ali sam zaliječena. Rak se može vratiti, ali i ne mora. No već tri godine živim punim plućima. Sretna sam i zadovoljna. Samo se ponekad sjetim teških dana koji su iza mene. Trenutačno nisam ni na kakvoj terapiji i mogu reći da je život bez lijekova prelijep - zaključuje Hazba.
Moja 3 koraka u borbi s bolesti:
1. Prihvatite je
Nakon nekoliko dana od saznanja da je bolest tu potrebno je vrijeme za suze, tugu, ljutnju, strah i paniku, a nakon toga slijedi razgovor sa samim sobom. Jednostavno, treba psihički biti jak i sposoban da prihvatiš činjenicu da si teško bolestan. Nakon toga možeš donositi drugačiji sud i odluke koje se tiču liječenja i procesa koji slijedi, kaže Hazba.
2. Patnja vodi pobjedi
U teškim fazama imala sam prijateljicu koja je sve to prošla pa bi mi ona rekla: ‘Ma daj, sutra će to biti samo ružna prošlost. Ne brini se i vjeruj da svaka patnja ima slatku pobjedu’. Tako je i bilo. Bitno je imati nekoga tko zna što i kako reći da te utješi. Najgore u toj situaciji je da te netko žali, kaže.
3. Promjena
Početi živjeti bez stresa, učiniti svaki dan nešto dobro za sebe, šetati se, družiti, ako je netko u prilici i zaljubiti se ili otići na putovanje - sve je to tihi bijeg od bolesti, ali pomaže. S druge strane, o bolesti treba i pričati jer se ona ne događa nekom drugom, nego nama.
Prehrana: Juhe, pancetu i cijeđeno voće jela u vrijeme kemoterapije
Kemoterapija je teška za podnijeti. Sama po sebi donosi novu prehranu. S doktoricom sam se posavjetovala što bi bilo dobro izbaciti iz prehrane, no ona mi je rekla da sve što sam jela jedem i dalje. Ipak, tijekom kemoterapije moja prehrana se svela na juhe, pancetu i cijeđeno voće. Slatko sam reducirala. Danas opet jedem sve, govori Riječanka Hazba Mandura.
Prioriteti: Dobra knjiga i šalica kave na balkonu
Percepcija života u potpunosti mi se promijenila, pa sam u skladu s tim mijenjala i neke životne navike i prioritete. Uvidjela sam da sebi treba posvetiti vrijeme, u smislu da radim ono što volim i činim one stvari koje me ispunjavaju, pa makar to bili dobra knjiga i šalica kave na balkonu, kaže Hazba.
‘Ćelava glava baš te svaki put podsjeti na rak’
Šest mjeseci liječenja za nju je bilo jedno od najtežih razdoblja u životu. Svaka tri tjedna primala je kemoterapiju, a nakon svakog ciklusa Hazba si je govorila kako je korak bliže cilju. Osma i posljednja bila joj je najteža.
- Ostala sam bez leukocita i trombocita pa sam morala u bolnicu. Provela sam deset dana u izolaciji, ali i to sam izdržala. Nakon druge kemoterapije potpuno sam izgubila kosu, a i to je bio još jedan veliki šok. Kad se pogledaš u ogledalo, ćelava glava svaki put te podsjeti na to da imaš rak - govori Hazba.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
