Iva Čupić odmalena je proučavala pauke u vrtu u Zagrebu i u makiji kraj Drniša. Nije stala do danas... Životinje u ruku uzima s izuzetnom nježnošću, a svoja znanja o njima i rješavanju straha dijeli na Instagramu
'UVIJEK SAM OPREZNA'
Iva Čupić (26): Škorpioni, zmije i pauci su moja ljubav još iz djetinjstva, ne bojim ih se
Imala sam šest godina kad sam u dvorištu kuće u Zagrebu, u Mikulićima, počela proučavati pauke, crtati ih i zapisivati nazive, poput ‘narančasta opasnost’, ali i što jedu, gdje pletu mrežu. Poslije sam shvatila da tako teku biološka istraživanja i tad je počela ljubav, govori nam studentica biologije Iva Čupić (26), koja se danas ozbiljno bavi tzv. herpetofaunom, odnosno gmazovima, vodozemcima i beskralježnjacima, posebice paucima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:39
U gradu bi joj, nastavlja, takva dječja zanimacija možda bila interesantna, ali nedostupna. Kako je podrijetlom iz okolice Drniša, i ondje je tijekom odrastanja imala priliku zaljubiti se u živi svijet Dalmatinske zagore, kao i u onaj na kontinentu.
- Vjerujem da je razlog za to taj što me odmalena fasciniralo ponašanje beskralježnjaka, njihova ekologija i raznolikost vrsta, a kako je Hrvatska zbog posebnoga geografskog smještaja faunistička riznica Europe, mogla sam do mile volje istraživati što sve imam u vrtu, vinogradu, po šumama, kako u Zagrebu tako i u makiji u Drnišu - govori.
Gledamo kako s nevjerojatnom nježnošću pristupa svojim životinjama, a one kao da joj tu ljubav vraćaju. U stanu drži petnaestak terarija s nekoliko vrsta, a koliko ih točno ima, ni sama ne zna - od pauka, paličnjaka, kraljevskog pitona, raznih vrsta domaćih pauka i tarantula, ali i žohara.
- Uf, u sezoni terena znam imati po 50-ak naših vrsta, raspoređenih po prilagođenim posudicama i terarijima, jer mi je za određivanje vrsta bitno da su jedinke odrasle. Vrste se određuju po sitnim genitalijama. Naravno, neki pauci, drugi paučnjaci i kukci koje imam doma egzotične su vrste s duljim životnim vijekom od naših vrsta, njih držim za gušt - kaže Iva i i dodaje da nikad ne bi mogla reći koja joj je omiljena životinja, jer to obično bude upravo ona čije ponašanje promatra neometajući je na terenu.
Svi već znaju da će zastati na svaki zanimljiv organizam prilikom šetnje, bilo da je u gradu ili u prirodi.
- Najdraži periodi za takva istraživanja su mi, doduše, biološki tereni, kad mogu nesmetano lutati tragajući za njima. Nisam zapravo niti bila na toliko mnogo terena, ali sam iskoristila svaku lokaciju na kojoj sam bila koliko god sam mogla. Plan mi je proći cijelu Hrvatsku, a nadam se da ću kroz fotografije i priče i drugima pokazati koliko bogatu i značajnu faunu imamo - kaže Iva.
Tijekom odrastanja oprezno je pristupala svim životinjama za koje nije znala koliko su potencijalno opasne, kao što je oprezno pristupala i kako ih ne bi ozlijedila.
- Ne bih rekla da je to strah, više strahopoštovanje. Imam osjećaj da sam učenjem o njihovu ponašanju kroz praktičan pristup razvila vrlo dobar osjećaj za ‘rukovanje’ mnogim vrstama. Potreban je vrlo nježan i miran pristup kako bi se životinja što manje osjetila napadnuto. One ne mogu ‘nanjušiti’ strah nego ga vide i osjete po našim promjenama u ponašanju kad nas je strah - brže kretnje, rad srca, disanje, sve to životinje percipiraju osjetilima. Isto je s paucima. Primjerice, neke vrste imaju odličan vid, neke veoma slab, ali sve one pomoću dlačica osjete razliku naše temperature od okolne te jesmo li mirni. Kad se pauk slučajno nađe na našoj koži - bježat će s nas jer će zbog naše temperature pretpostaviti da smo predator - objašnjava nam Iva. I sestra Mirna nekad ju je pratila u pustolovinama otkrivanja životinjskog svijeta, ali život ju je odveo na drugi put. Ivin dečko također je biolog i speleolog te ima velikog razumijevanja za njenu opsesiju. Njene dvije mace, koje obožava, Kali i Spock, kaže, žive mirnim suživotom s njenim drugim ljubimcima u terarijima - jer ih niti ne vide.
- Tek navečer, primjerice, tarantula izađe i počne plesti mrežu. Zapravo je samo nekoliko vrsta što se vide, ostale se kamufliraju većinu života - kaže Iva. Nijedna od njih nije posebno zahtjevna. Neke se hrane jedanput mjesečno, a zmija svakih nekoliko dana.
- Obitelj se morala naviknuti s vremenom, makar su se nadali da će taj moj interes popustiti, a prijateljima koji nisu biolozi nikad ništa što radim više nije čudno. Lijepo je što, bez obzira na to dijelimo li interes za taj živi svijet ili ne, i prijatelji i partner me podupiru u tome što radim - govori Iva i prisjeća se još nekih dogodovština kad je bila mala.
- Najdraža anegdota zapravo mi nije s terena nego iz razdoblja kad sam kao dvanaestogodišnjakinja prvi put otkrila mrežu crne udovice ispred kuće kod Drniša. Lovila sam mladoga guštera koji se upleo u niti mreže i nije mogao van, što me fasciniralo jer nisam još naišla na tako jaku mrežu. Ne znam zašto, ali odmah mi je u glavu skočila ideja o crnoj udovici. Nakon pola sata kopanja po suhozidu pincetama, našla sam je, ulovila i ponosno pokazala svojima, koji mi nisu vjerovali da je to ona. Odnijela sam je doma i hranila do njene prirodne smrti, a kad su moji godinama kasnije čuli da sam u sobi imala crnu udovicu, panično su me pitali ‘Pa kako nam nisi to rekla?!’. I dalje ih ne vole, ali imaju više razumijevanja - smije se ova iznimno simpatična djevojka.
Na Instagram profilu samsa_critters uz slike pomno objašnjava o kojoj je vrsti riječ, a ljude ujedno pokušava riješiti i nepotrebnog straha. Projekt koji je nedavno pokrenula nazvala je “Pauk nije bauk”.
- Proizašao je iz toga što su mi ljudi slali fotografije puno paukova s upitima o njima - prije nekoliko mjeseci odlučila sam pokrenuti i verziju u kojoj me mogu označiti u svojoj priči na Instagramu i podijeliti informacije koje dobiju od mene. Tako se širi znanje i smanjuje strah - objašnjava.
Najvažnije u pobjeđivanju straha je učenje o onome što nas plaši.
- Ako znamo kako se ponašaju, grizu li u obrani, jesu li opasni i slično, kad vidimo koliko su zapravo te stvari napuhane, možemo smanjiti strah. U sekciju za pauke na faksu znali su mi dolaziti ljudi koje su plašile slike paukova, a kroz rad i učenje došli su do toga da ih mogu sami uloviti, pustiti da hodaju po njima i vratiti u prirodu . Rodili su se čak i interes i divljenje - prisjeća se. S druge strane, strah od zmija kaže da dolazi od neugode koja stvara njen bijeg.
- Da, kod nas su zmije mnogo agilnije i naglije od nekih drugih, primjerice ovog mladoga kraljevskog pitona kojeg imam. Kad zmije promatramo, one mnogo miruju i, dok se kreću, imaju zapravo graciozne pokrete. No problem je kad ljudi vide dok bježe od nas - možda nas tad mogu preplašiti - kaže ova mlada djevojka potpuno posvećena onome što radi. Dodaje da to vrijedi i za škorpione i zmije.
- Ako, primjerice, znate da imamo samo jedan rod škorpiona (Euscorpius) koji ima otrov značajan za ljude te da rijetko bodu iz obrane, te vidite kako ih netko tretira na terenu, odmah će vam biti lakše. Uz to su u okućnici ljudima korisni jer se hrane kukcima koji se nekad zavuku u brašno i druge ljudske namirnice. Uskoro ću krenuti raditi na brošuri o našim najpoznatijim paucima pa ću sve informacije staviti tamo - kaže Iva.
Osim biologije ima još jednu ljubav, a to je slikanje. Upisala je Likovnu akademiju, ali u odnosu na znanstvene ilustracije, kaže, prevagnuo je čisti znanstveni pristup životu.
- Nakon diplome namjeravam raditi na produbljivanju znanja o našim vrstama, idealno s puno terenskih istraživanja i rada u znanosti. Ako ne budem zbog posla, u slobodno vrijeme sigurno ću iskoristiti priliku za odlazak na Madagaskar ili u Tajland kako bih napravila neku znanstvenu suradnju na arahnofauni tamo - zaključuje. Želimo joj da ostvari što više uspjeha.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
