Nakon otkrića ostataka medicinske sestre koja je planinarila stazom kroz planinu Appalachia i izgubila se u šumi, znanstvenici su istražili što dovodi do toga da izgubimo smisao za orjentaciju
OSTANITE NA MJESTU
Zbog čega se mnogi izgube u šumi
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: 7 najljepših tura za planinarenje po Lijepoj našoj
U listopadu 2015. geodet koji radi na području guste šume u blizini planine Reddington, u Maineu, naišao je na srušeni šator. Primijetio je ruksak, nešto odjeće, vreću za spavanje i unutar nje, učinilo mu se, ljudsku ljubanju. Fotografirao je sve i požurio iz šume te nazvao šefa. Vijest je ubrzo došla do Kevina Adama, koordinatora za traganje i spašavanje Službe Maine Warden, koji je odmah pogodio što je geodet pronašao. Kasnije je napisao: 'Iz onoga što sam mogao vidjeti po lokaciji na karti i slikama, bio sam gotovo siguran da će to biti medicinska sestra Gerry Largay'.
POGLEDAJTE VIDEO: Savjeti HGSS-a za planinare
Pokretanje videa...
01:58
Geraldine Largay, 66-godišnja sestra u mirovini iz Tennesseeja, nestala je upravo u blizini Reddingtona u srpnju 2013., pokušavajući prohodati stazu kroz Apalačkogorje, državnom planinarskom rutom koja se proteže više od 2100 milja, odnosno 3300 kilometara, od planine Springer u američkoj državi Georgia, do Mount Katadin u središnjem Maineu. Njezin je nestanak pokrenuo jednu od najvećih operacija traganja u povijesti države. Više od dvije godine nitko nije uspio otkriti niti jedan trag, dok se geodet nije spotaknuo o šator.
To je bilo njeno putovanje iz snova. Krenula je s prijateljicom Jane Lee 23. travnja 2013. iz Harpers Ferryja u Zapadnoj Virginiji. Planirale su pješačiti stazom prema sjeveru do Katahdina, a zatim natrag do Harpers Ferryja, prije nego što bi nastavile na jug do Springera. Njezin suprug George pratio ih je u automobilu, dostavljao potrepštine na unaprijed dogovorene lokacije i povremeno ih vozio u motel na odmor. Dobro su napredovale, a krajem lipnja bile su u New Hampshireu. Hitna situacija u obitelji prisilila je Jane da se vrati kući, ali Gerry je odlučila nastaviti sama.
Bila je spora, smjerokaz joj nije radio, no bila je dobro opremljena. Sve je pažljivo planirala, znala gdje pronaći vodu i zaklon i među planinarima je imala brojne prijatelje. Jedna od prijateljica, Dorothy Rust, rekla je za bostonske medije da je Gerry bila puna samopouzdanja i radosti te da je s njom uvijek bilo lijepo razgovarati.
Rust i njezin partner hodali su prema jugu i naišli na Gerry u skloništu južno od pruge u Redingtonu, gdje je kasnije i nestala. Oni su je posljednji vidjeli živu, tog 22. srpnja, oko 6:30. Gledali su kako skuplja stvari, doručkuje i navlači ruksak. Rust ju je fotografirao. Kasnije je u izvještajima stajalo da je imala plavi ogrtač, crveni top dugih rukava, kratke hlačice, planinarske cipele, plavi ruksak, naočale i - veliki osmijeh. Izgledala je spremno za stazu.
Četrdeset pet minuta nakon što je napustila Poplar Ridge, Gerry se javila Georgeu da mu kaže da je na putu. Dogovorili su susret idućeg dana na cesti udaljenoj oko 21 kilometar oko staze. George ju je čekao, a zatim alarmirao Službu upravnika, koja je pokrenula potragu za izgubljenom osobom.
Tijekom sljedećih tjedana stotine profesionalnih spasilaca i obučenih dobrovoljaca pretraživali su šumu oko Reddingtona. Ništa nisu pronašli: ni komadić odjeće, ni znak kampa. Istraga je trajala 26 mjeseci, sve dok njezino tijelo nije pronađeno. Tek tad su dobili odgovore.
Dan nakon groznog otkrića, Kevin Adam i njegovi sugrađani pronašli su ostatke njenog logora i pregledali telefonske zapise i njen dnevnik, koji je umotala u vodonepropusnu vrećicu, kako bi otkrili što se dogodilo. Saznali su da je 22. srpnja napustila stazu nekoliko kilometara od zaklona Topolskog grebena, kako bi obavila nuždu i nije se znala vratiti. Vjeruju da je otišla ne više od 80 koraka u šumu - to je bila njezina uobičajena praksa.
Dezorijentirana u gomili stabala, počela je lutati. U 11:01 poslala je poruku Georgeu: 'U nevolji sam. Napustila sam stazu i izgubila se. Možeš li nazvati AMC (Planinarski klub Appalachian) da pomognu? Negdje sam sjeverno od šumske ceste. Xox'. Na žalost, bila je u području gdje nema mreže, pa ni ova, niti druge njene poruke, nisu došle do njega. Sljedećeg poslijepodneva pokušala je ponovno: 'Izgubljena od jučer. Krenite stazom 3 ili 4 milje. Nazovite policiju, molim. Xox'.
Te noći je odnijela šator na najvišu točku koju je mogla pronaći. Čula je kako su je tražili zrakoplovi i helikopteri i dala sve od sebe da bude viđena. Pokušala je zapaliti vatru. Navukla je svoj reflektirajući prsluk na drvo. Čekala je.
Gerry je 6. kolovoza posljednji put koristila telefon, iako je još četiri dana nakon toga pisala u svom dnevniku. Znala je što ju čeka. Proživjela je najmanje 19 dana sama u pustinji, prije nego što je podlegla gladi, duže nego što bi itko rekao da je moguće. Nije znala da su tragači sa psima prošli oko 100 metara dalje od nje, da je njezin kamp udaljen tek pola milje, odnosno oko 800 metara od staze.
Odvratno je izgubiti se
Biti izgubljen je odvratna stvar. Većinu ljudi ne uznemiruju prijetnje, no milijuni godina evolucije naučili su nas da to iskustvo obično ne završava dobro. Djeca izgubljena u šumi čest su motiv modernih bajki, dok u fikciji postoji neka vrsta otkupljenja: vučica je spasila Romula i Rema; Snjeguljicu je spasilo to što je pronašla patuljke, a čak i Hansel i Gretel, suočeni s vješticom u kući od medenjaka, pronalaze svoj put kući. Stvarnost je često mračnija: Tijekom 18. i 19. stoljeća izgubljenost u prostoru bila je jedan od najčešćih uzroka smrti među djecom europskih doseljenika u sjevernoameričkoj pustinji.
Tako je 1852. kanadska spisateljica Susanna Moodie zapisala da jedva prođe jedno ljeto da se netko od djece ne izgubi. Njena sestra Catharine Parr Traill, još jedna pionirka i spisateljica, svoj roman 'Priča o ravnicama jezera Rice' temelji na stvarnim pričama djece koja su otišla u šumu i nisu mogla pronaći put nazad.
Istraživanje koje je naručila Komisija za šumarstvo u Velikoj Britaniji još 2002. otkrilo je da se mnogi ljudi klone šuma, jer se osjećaju ranjivima u njima i brinu da neće moći pronaći put nazad. Komisija je zaključila da su 'folklor, bajke i horor filmovi' uzeli danak i da se ljudi boje od mogućnosti da se izgube. S razlogom.
U doba GPS-a zaboravljamo koliko je lako biti dezorijentiran i često nas zavaraju razmišljanja kako poznajemo svijet oko nas. Uobičajene kognitivne pogreške vezane uz orjentaciju u prostoru mogu se ispraviti GPS-om, no i tehnologija, baš kao i naš mozak, može nas prevariti.
Kad je pilot Francis Chichester tijekom Drugog svjetskog rata podučavao pilote RAF-a, dvojica njegovih učenika nestala su tijekom vježbe. Chichester ih je danima tražio u svojoj laganoj letjelici, bez uspjeha. Tri mjeseca kasnije čuo je da su ratni zarobljenici. Pogrešno su očitali kompas i odletjeli za 180 stupnjeva u pogrešnom smjeru, jugoistočno, umjesto sjeverozapadno. Tako su prešli kanal preko Engleske misleći da je to Bristolski kanal.
Kriv je nagon za kretanjem
Teško je predvidjeti kako će se ponašati izgubljen čovjek, iako se može pretpostaviti da neće puno napraviti na tome da si pomogne. Naime, većina ljudi ne shvaća da mora stati tu gdje je, već se osjeća prisiljena da nastavi kretanje i tako krene u nepoznato, u nadi da će pronaći izlaz. Tom nagonu za kretanjem je vrlo teško odoljeti, čak i kad su vješti navigatori u pitanju.
Ralph Bagnold, pionir istraživanja pustinje u sjevernoj Africi tijekom 1930-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća i osnivač pustinjske grupe britanske vojske Long Range, prisjetio se da ga je, nakon što se izgubio u zapadnoj pustinji u Egiptu, neobično snažan impuls tjerao da nastavi voziti u bilo kojem smjeru. Bilo je to svojevrsno ludilo.
- Nisam otišao daleko, ali to je džungla, a desetak metara u džungli dovoljno je da se potpuno dezorijentiramo. Izgubio sam se u ovoj džungli dva sata. Poslali su pse da me potraže. Bilo je zastrašujuće. Mozak me samo tjerao da trčim i nastavim dalje. Bio sam svjestan da to nije prava strategija. Pokušao sam se smiriti i pažljivo razmisliti i shvatio da idem u krug, baš kao u filmovima – opisuje. Onda je počeo koristiti mačetu za označavanje velikih stabala, kako bi znao je li već prošao tim putem, i to je pomoglo. Skoro se već vratio u logor kad su poslali psa i to je bilo veliko olakšanje.
Prije nekoliko godina Kenneth Hill, psiholog sa Sveučilišta St Mary u Halifaxu u Kanadi, koji je karijeru posvetio proučavanju ponašanja izgubljenih ljudi, pregledao je više od 800 izvještaja o potragama i spašavanju iz provincije Nova Škotska. Poznato je kao uglavnom šumovito područje (80 posto je šuma), te kao 'glavni grad izgubljenih osoba Sjeverne Amerike'. U Novoj Škotskoj možete se izgubiti ako se udaljite iz svog dvorišta.
Našao je samo dva slučaja među njima u kojima je izgubljena osoba ostala na mjestu: jednu 80-godišnju žena koja je brala jabuke i 11-godišnjeg dječaka koji je u školi prošao tečaj pod naslovom 'Zagrli stablo', u okviru kojega ih uče da u takvoj situaciji ostanu na mjestu. On kaže da je većina izgubljenih koje pronađu prije toga nepomično ležala na mjestu, ali zato što su bili iscrpljeni i preumorni da izdrže.
Evolucijski odgovor - hodanje u krug
Prisiljavanje na kretanje vjerojatno je evolucijska prilagodba: U pretpovijesno doba ostanak na mjestu koje niste poznavali lako je mogao dovesti do toga da vas napadnu i pojedu predatori. Zbunjujuće je i to što izgubljeni ljudi imaju sklonost hodanju u krug, pogotovo kad ne mogu vidjeti ni jedan prostorni znak. U gustoj šumi, bezgraničnoj ravnici ili u magli gotovo je nemoguće hodati ravnom linijom duljom od nekoliko metara. Od te bi navike čak moglo biti koristi: Dok panično lutate, odlučit ćete stati negdje u blizini mjesta gdje ste započeli i u ne puno goroj situaciji nego što ste bili. To je mala utjeha.
Kruženje se događa tamo gdje nema istaknutih orijentira (na primjer stupova, ili visokog stabla), kao ni prostornih granica (ograde ili linije brda) te tamo gdje su svi vidici slični. Bez fiksne referentne točke pomalo lebdimo. Pogled na sunce ili mjesec može nam pomoći da ostanemo prizemljeni, mada je sunce opasan vodič ako niste svjesni kako se kreće nebom. Tako Catharine Traill pripovijeda istinitu priču djevojke koja je, izgubljena u šumi Ontaria, puna tri tjedna lutala vjerujući će hodajući prema suncu izaći van, pa se kretala od istoka prema zapadu i noću neizbježno našla na gotovo istom mjestu na kojem je bila tog jutra.
Ideja da na mjestima bez orijentacije dezorijentacija tjera ljude da hodaju u krugovima izgleda nevjerojatno, no mnogi su eksperimenti otkrili da je to istina. Jedna popularna teorija krivi za to asimetriju tijela: Svi imamo jednu nogu dulju od druge, što nas može dovesti neravnoteže.
Jan Souman je 2009. pratio volontere pomoću GPS monitora dok su pokušavali hodati ravno kroz Saharu i njemačku šumu Bienwald. Nijedna skupina nije uspjela. Greške su se brzo nakupile, mala odstupanja su postala velika i hodali su u krugovima. Souman je zaključio da, bez vanjskog izvora koji bi pomogao, ljudi neće stići više od oko 100 metara od početnog položaja, bez obzira na to koliko dugo hodaju.
Što se to dogodilo s Gerry?
Staza na Apalačkom gorju obilježena je sustavom bijelih pravokutnih 'plamenika' oslikanih na drveću, stupovima i stijenama na svakih 20 ili 30 metara. To je dobro prohodan put: svakodnevno možete sresti desetak ljudi čak i na manje pristupačnim dionicama. U Maineu svake godine nestane oko 20 ljudi na pješačkim stazama, no gotovo sve pronađu u roku od nekoliko dana. Rijetko je da se netko nepovratno izgubi. Zašto se to onda dogodilo Gerry?
Kad je nestala, nekoliko novinskih izvještaja sugeriralo je da je podcijenila poteškoće pješačenja cijelom dužinom staze. Njezina prijateljica Jane Lee rekla je istražiteljima da je Gerry, osim što ima loš osjećaj za smjer, postala sporija i manje samouvjerena te se plašila biti sama. Liječnik joj je rekao da boluje od tjeskobe i da može biti sklona napadima panike. Prepisali su joj lijekove, ali nije ih pila. Njezin suprug George znao je da želi planinariti, ali da možda i pretjeruje oko cilja.
Ništa od toga, međutim, ne objašnjava što se dogodilo. Planinarenje tim područjem je teško, no Gerry se dobro držala. Godinama se pripremala za to putovanje, trenirajući na dugim stazama. Od odlaska iz Zapadne Virdžinije prešla je više od 900 kilometara, što ju je učinilo iskusnijom od većine ljudi na stazi. Ako nije uzimala lijekove za uznemirenost, vjerojatno se nije ni osjećala anksiozno. Bila je usredotočena na svoj san, i bila je na putu da to ostvari.
Pogreška koju je napravila bila je jednostavna. Šuma na dijelu Apalačke staze u Reddingtonu ima gustu podlogu. Osamdeset koraka od staze sve izgleda isto u svakom smjeru. Ako ne obratite pažnju kad uđete u to područje, što je česta greška putnika, ništa vam ne može pomoći da slijedite korake: Nema orijentira, nema granica, nema bijelih plamenova na obraslom drvetu.
Tu se lako izgubiti
- Naučio sam tu lekciju - kaže Jim Bridge, koji upravlja jednim od državnih timova za pretragu i spašavanje.
- Poput Gerry, išao sam stazom da bih obavio nuždu, a kad sam se vratio, prošao sam ravno preko nje. Lako je pogledati unatrag, a ne vidjeti je. To znaju i planinari – napisao je na forumu o Gerryinom slučaju na stranici Reddit.
Ona je bila na jednom od težih dijelova staze i iako je završila tragično, nije učinila ništa glupo. Nitko se, zapravo, ne pita kako se mogla izgubiti kad je otišla piškiti, ili zašto nije imala kompas ili kartu. Svi koji poznaju planinarenje tuguju zbog njenog gubitka, jer znaju da se u sličnim okolnostima to moglo dogoditi bilo kome. Šume su izazov za pronalaženje puta jer nemaju prepoznatljiva obilježja.
- Čine vas malima, zbunjenima i ranjivima, poput malog djeteta izgubljenog u gomili čudnih nogu, piše Bill Bryson u memoarima s pohoda po Apalačkoj stazi, pod nazivom 'Walk in the Woods'. U šumama nema dugog pogleda, što hod po njima čini da plovite kao brod u magli - kaže.
- I prije ili kasnije netko će se izgubiti. Ljudi koji se jednom tako izgube postaju osupnuti strahom da će tu umrijeti, pa postaju zbunjeni i njihova sposobnost orijentacije nestaje. I nikad ne možete shvatiti zašto izgubljeni ljudi donose neke odluke - dodao je.
To je stanje tijekom kojega se vaša unutarnja karta odvojila od vanjskog svijeta i ništa u memoriji ne odgovara onome što vidite. No, u osnovi je to emocionalno stanje. Ne samo da vas muči strah, već gubite i sposobnost rasuđivanja. Trpite ono što neuroznanstvenik Joseph LeDoux naziva 'neprijateljskim preuzimanjem svijesti od strane emocija'.
Čak 90 posto ljudi čini stvari koje pogoršavaju stanje, primjerice odlukom da potrče. Ne primjećuju orijentire ili ih se ne sjećaju. Izgube svijest o tome koliko su putovali. Osjećaju se klaustrofobično i ne mogu si pomoći, to je evolucijski odgovor, odnosno napad panike. Ako se izgubite u šumi, postoji vjerojatnost da ćete umrijeti. To je prilično stvarno. Osjećate se kao da se odvajate od stvarnosti. Osjećate se kao da ćete poludjeti, dodaje.
Isto je s iskusnima i amaterima
Godine 1873. suradnik znanstvenog časopisa Nature izvijestio je da u šumovitim planinama zapadne Virginije čak i najiskusniji lovci podliježu tome i mogu se uvjeriti da krenu u sasvim suprotnom smjeru od onog u kojem su planirali. Taj osjećaj prati velika nervoza i opći osjećaj zabrinutosti i uznemirenosti.
Ta je tema bila odgovor na članak i tvrdnje Charlesa Darwina u prethodnom broju časopisa, da nevolje izazvane dezorijentacijom 'dovode do sumnje da je neki dio mozga specijaliziran za funkcija smjera'. Ed Cornell, psiholog koji proučava ponašanje izgubljenih kaže da je vrlo teško intervjuirati nekoga tek nakon što ga pronađu. Ljudi se uglavnom ne mogu sjetiti što je prethodilo tome.
U zimi 1847. željeznički geodet John Grant odvojio se od kolega dok je istraživao put za novu prugu kroz šumu u New Brunswicku. Sljedećih je pet dana i noći lutao pustinjom bez šatora ili hrane, prije nego što su ga spasili. Za to vrijeme često je čuo glasove, a u jednom trenutku mislio je da je ispred njega Indijanac s obitelji naslonjen na drvo.
- Prišao sam, ali oni su se povukli i činilo se da me izbjegavaju. Postao sam nervozan i uporno pokušavao privući njihovu pažnju, ali uzalud. To je bila samo iluzija. Počeo sam se pitati hoću li poludjeti – ispričao je.
Vidimo drveće, ne i šumu
Psiholozi su skupili puno dokaza da stres i anksioznost utječu na kognitivne funkcije koje su ključne za pronalaženje načina da se vratimo nakon što se izgubimo. Veći dio toga proizlazi iz istraživanja koja uključuju vojne novake. U jednoj studiji, Charles Morgan, forenzički psihijatar na Sveučilištu New Haven u Connecticutu, testirao je mentalne performanse pilota i zrakoplova u školi američke mornarice, blizu mjesta gdje je nestala i Gerry Largay, dok su prolazili obuku preživljavanja.
Morgan je koristio uobičajenu psihološku vježbu u kojoj se od subjekta traži da kopira crtež, označi lik koji je osmislio Rey Ostereith (ROCF), a zatim ga reproducira iz sjećanja. ROCF test je mjera vizualno-prostorne obrade i radne memorije, a oboje je potrebno za čitanje karte, prostornu svijest, planiranje rute i druge navigacijske zadatke. Otkrio je da su se regruti koji su završili vježbu dok su bili zatvoreni u školi imali vrlo loše rezultate. Oni ne samo da su imali poteškoća s pamćenjem figure, već su je kopirali pojednostavljeno, kako to često čine djeca mlađa od 10 godina.
Morgan ovo naziva 'uočavanjem drveća, a ne i šume'. Tako se ponaša većina nas kada smo silno anksiozni. Tako je čest problem s kojim se susreću ekipe hitne pomoći nemoć onih koji ih zovu da utvrde gdje se nalaze ili opišu mjesto na kojem se nalaze, što je posljedica stresa.
- Nitko ne postaje pametniji pod stresom. Samo je pitanje tko brže postane glup – zaključuje Morgan.
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak: Dobra volja i kvalitetna oprema: Sve što trebate za planinarenje
POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA:
Pokretanje videa...
00:24
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
