U većini krajeva Hrvatske običaj je bio da se subotom priprema hrana za uskrsni doručak oko kojeg će se okupiti obitelj, na kojem su se morali naći domaći kruh, šunka ili domaća kobasica
Pučki običaji za Uskrs
Jaja su se prije bojala solnom kiselinom, a najstarija pisanica u Hrvatskoj ima 600 godina
Okupljanjem obitelji oko uskrsnog doručka, te kasnije ručka, simbolično završava Veliki tjedan, a s njim i razdoblje tišine i posvećenosti promišljanjima o Isusovim mukama i žrtvi koju je podnio za ljude. Uskrs je najveći kršćanski blagdan, kojim se slavi središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće od mrtvih koje vjernicima donosi veliku radost i nadu. Bilo je različitih načina određivanja datuma Uskrsa kroz povijest, danas on pada na nedjelju na sam dan ekvinocija (ravnodnevica), ili prvu nedjelju koja slijedi nakon ekvinocija. Tako ne pada svake godine u isto vrijeme, odnosno može se poklopiti da Uskrs padne između 22. ožujka pa čak do 25. travnja.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:19
U većini krajeva i Uskrsni ponedjeljak smatra se dijelom blagdana i njegova simbolika nije ništa manja nego simbolika Uskrsnog trodnevlja (koje čine Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota pred Uskrs), a blagdan u svijesti ljudi ukorijenjen je kao svetkovina proljeća i vedrine te nagovještaj rađanja novog života, odnosno promjene.
Zato slavlje i traje od priprema za veliki blagdan, koje počinju Cvjetnom nedjeljom, koja zapravo ima vrlo sličnu simboliku kao i Uskrs, piše etnologinja Jasna Čapo Žmegač u knjizi “Hrvatski uskrsni običaji: korizmeno uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX. stoljeća; svakidašnjica, pučka pobožnost, zajednica”.
Na stolu, oko kojeg se za uskrsni doručak ili ručak nekad tradicionalno okupljala obitelj, obično bi se našli domaći kruh, kuhana ili pečena šunka, hren, mladi luk i rotkvice, svježi sir s vrhnjem ili kajmakom te nekoliko verzija domaćih kobasica ili suhog mesa, uz razne varijacije ovisno o tome jeste li u Hrvatskom zagorju, Podravini, Slavoniji ili Dalmaciji. Tako bi se na stolu našao i slatki kruh koji se posluživao kao kolač te razne vrste kolača: u Zagorju kuglof s makom ili sirom, makovnjača i orehnjača, u Dalmaciji sirnica (u nekim dijelovima Dalmacije pinca), fritule i razne verzije slatkih pita, a u Slavoniji buhtle s pekmezom ili sirom te salenjaci. Za ručak, u većini se krajeva jeo pečeni odojak ili janjetina, a tek u novije vrijeme pečena purica ili patka. Većina hrane pripremala se na Veliku subotu i pakirala u posebno ukrašenu košaricu u kojoj se nosila na blagoslov jela u crkvu, u subotu navečer ili u nedjelju ujutro, ovisno o tome kako je gdje bio običaj.
Bio je to poseban čin jer se vjerovalo da blagoslov može odagnati oskudicu u godini koja dolazi.
Manji dio pripremljene hrane žene u Hrvatskom zagorju nosile su na blagoslov na večernju misu na Veliku subotu ili na ranojutarnju misu na sam Uskrs, u košaricama s posebnim bijelim krpama s vezom kojima bi prekrile hranu, ili u košarama koje su se nosile na glavi. Marame, stolnjaci, ručnici koji su se pritom koristili obično su bili novotkani i posebno ukrašeni. U njih se zamatala hrana koja se nosila na blagoslov. U nekim je krajevima to bio veliki broj jela, negdje se blagoslivljala čak i sol, a u nekima i vino. U Slavoniji su iz bogatih kuća hranu na blagoslov vozili u kolima. Običaj je često nalagao da se na taj dan odjene i novi komad odjeće, kao simbol duhovne čistoće stečene tijekom četrdesetodnevne pripreme za blagdan Uskrsa.
Na Veliku subotu obično su se ukrašavala jaja, koja su oduvijek simbol rođenja novog života, plodnosti, obilja i proljeća, ističe muzejska pedagoginja Željka Jelavić iz Etnografskog muzeja Zagreb u videomaterijalu posvećenom uskrsnim običajima u Hrvata.
- Nalazimo ih i u priči o Isusovom stradanju: Prije nego što će biti osuđen, njegova majka pripremala mu je farbana jaja, kao podsjetnik na njegovu mladost. Kad je čula za suđenje, ponijela ih je u pregači potrčavši da čuje presudu, a kad ju je čula, jaja su se simbolično rasula po zemlji i razbila - navodi.
- Jaja su se obično bojila u jednoj boji, često u vodi u kojoj su se kuhale ljuske od luka, špinat i slično, ili u vodi u kojoj se kuhala kora drveća, primjerice kora johe, oraha ili hrasta. Prije kuhanja jaja su se često iscrtavala, obično perom namočenim u pčelinji vosak. Crtali su se različiti motivi, od cvijeća, lišća, geometrijskih oblika, do ispisivanja različitih poruka - kaže Željka Jelavić.
Tijekom 19. stoljeća najčešće tehnike ukrašavanja bile su iscrtavanje po ljusci jajeta (ponekad i solnom kiselinom koja je ostavljala trag) te uranjanje u obojenu vodu u kojoj bi iscrtani elementi i ostatak ljuske dobili različite tonove. Na primjer, u posudu bi se stavila vruća voda, ljuske luka, ocat i sol. Kad bi ta mješavina prokuhala, gasila se vatra i u nju bi se umočilo jaje, koje bi postalo smećkaste ili crvenkaste boje. Pisanice bi se zatim izglancale slaninom i izložile u košari pa darivale, najčešće djeci koja bi došla čestitati Uskrs. Izrada višebojnih jaja bila je nešto kompliciranija. Prvo bi se na kori jajeta voskom iscrtali različiti motivi, pa onda jaje uranjalo u najsvjetliju boju, potom bi se po nekoliko puta dodavali drugi motivi i jaje bi se po nekoliko puta umakalo u tamnije boje dok se ne bi dobila željena slika. Jedna od starinskih tehnika ukrašavanja jaja je i oplitanje, odnosno omatanje koncem za vez ili vunom, no to se radilo samo s jajima kojima je prethodno ispuhan sadržaj, kako bi se mogla dulje čuvati, kaže Željka Jelavić.
- Još jedna tradicionalna tehnika ukrašavanja bilo je struganje. Za to su se koristila već obojena jaja na kojima se oštrim predmetom, primjerice nožićem, iscrtavalo različite slike. Ta je tehnika bila posebno rasprostranjena u Podravini i Međimurju. U novije vrijeme javile su se i još neke tehnike koje su se održale do danas, kao što je ukrašavanje trakicama salveta ili papira, ili šlinganje jaja bušenjem. To su opet mogla biti samo ispuhana jaja, na čijoj bi se ljusci pažljivo bušile rupe koje su tvorile sliku, a jaje izgledalo kao da je šlingano - pojašnjava Željka Jelavić.
Prije nekoliko godina Gradski muzej Bjelovara, u suradnji s Gradskim muzejom Đurđevca, organizirao je izložbu pisanica s više od 300 izložaka, koji su iznimni primjeri nekih od spomenutih tehnika. Među njima, prikazana je i najstarija pisanica u Hrvatskoj, otkrivena tijekom arheoloških istraživanja 2003. godine, na srednjovjekovnom lokalitetu Gudovac, u Gradini nedaleko od Bjelovara, koju čuva bjelovarski muzej. Procjenjuje se da je stara oko 600 godina, po čemu se smatra najstarijim nalazom kad je riječ o pisanicama u Hrvatskoj, a vjerojatno i u Europi. Pretpostavlja se da je vlasnik Gradine, gdje su ostaci pisanice pronađeni, bio Petar iz Gudovca, protonotar, no danas ne možemo znati je li ona njegovih ruku djelo ili ju je možda izradio netko drugi - kaže Marijana Dragičević.
Dodaje kako općepoznati običaj ukrašavanja jaja zapravo potječe s prostora južne Afrike, prije otprilike 60.000 godina.
- Sve do srednjeg vijeka ukrašavalo se na ljusci nojevih jaja, za što su pronađeni materijalni dokazi diljem Afrike, na području južne Azije i u Južnoj Americi. Tisućljećima kasnije imamo pronađenu i arheološku ostavštinu glinenih jaja, na području Kijevske Rusije, Poljske i Skandinavije, koja su se polagala u grobove i pronađena su u kontekstima naselja – priča sugovornica. U kršćanskoj tradiciji, dodaje, jaje postaje jedan od simbola uskrsnuća.
- U tom kontekstu promatramo i pisanicu pronađenu u Gudovcu. Pronađena je u 148 ulomaka koje smo rekonstruirali i dobro je očuvana, što vjerojatno možemo zahvaliti sastavu tla u kojem je pronađena. Radi se o močvarnom sedimentu koji je sačuvao strukturu ljuske i postojanost boje. Tako danas znamo da je bila bojena i ukrašena tehnikom koja se očuvala kao tradicijski način ukrašavanja jaja sve do danas: Na jajetu su se rastopljenim voskom uz pomoć žice nacrtali motivi, a zatim se namakalo u vodi, pretpostavlja se s ljuskom crvenog luka, kore drveta ili ljuske od oraha. Tijekom tog procesa biljni je pigment obojio jaje u smeđe-crvenu boju, a oslikani motivi ostali su izolirani zbog voska u prirodnoj boji ljuske jajeta – pojasnila je Dragičević.
Naravno, pisanice su bile neizostavan dio košarice s hranom koju su žene nosile na blagoslov. Ako bi to činile u nedjelju ujutro, među njima bi često vladala utrka jer se vjerovalo da, što se prije u kuću donese blagoslovljeno jelo, to će dom biti sretniji – doznali smo u Društvu Hrvatska žena iz Stubičkih Toplica. Štoviše, kad su hranu na blagoslov nosile neudane djevojke, utrka bi znala postati žestoka jer se u selima oko Zagreba i dijelu Hrvatskog zagorja vjerovalo da će se ona koja s blagoslovljenom hranom prva stigne kući te godine udati. Curama se zato uvijek žurilo iz crkve.
Po završetku mise obitelji bi se okupljale oko bogatog stola, pomolile se i zajednički blagovale. Kako se na stolu nalazila blagoslovljena hrana, koje često nije bilo dovoljno, doručak i ručak na Uskrs pratilo je vjerovanje da baš ništa od hrane, pa ni mrvice, ne bi smjelo pasti na pod, odnosno da se ono što padne mora pokupiti. Sve što bi se pokupilo s poda nakon jela ljudi su često palili pa bi taj pepeo posipali po kući ili po polju za sreću i za to da zemlja bude rodnija. Nakon uskrsnog doručka običaj je bio otići u posjet rodbini, susjedima ili prijateljima i čestitati Uskrs. Nerijetko se putovalo kolima i prespavalo do Uskrsnog ponedjeljka, kad bi se vraćali kući. U nekim je krajevima bio običaj da djeca nakon objeda prošetaju selom i čestitaju redom pa bi im ukućani dali po jaje, malo kolača, suhog voća i slične sitne darove.
Nekad su ljudi u vrijeme Uskrsa njegovali i običaj slanja prigodnih čestitki, koje su se isprva najčešće slale poslovnim partnerima i rodbini koja se odselila daleko, da bi se potom uvriježio običaj slanja i obitelji i prijateljima, odnosno momci djevojkama koje su im bile drage, ističe Silvija Sitta, viša kustosica i voditeljica Zbirke starih čestitki i razglednica iz bjelovarskog muzeja. Zbirka sadržava 395 uskrsnih čestitka, od kojih najstarija nosi nadnevak od 30. ožujka 1899., dok je najnovija u zbirci čestitka iz 2018. godine.
Na njima su ponekad bile i pisane poruke (najčešće "Sretan Uskrs"), i to na jeziku naručitelja. Jedan od uspješnih tiskara i grafičara bio je Louis Prang (Nijemac, rođen u Wroclawu), koji je 1850. godine emigrirao u Ameriku, gdje je izdao prvu uskrsnu čestitku u većoj nakladi. U Americi je postao "kralj" tiska u boji. Prvi je počeo u velikim nakladama tiskati čestitke u boji, kojima je doslovno preplavio cijelu Sjevernu i Južnu Ameriku, a na kraju i cijeli svijet.
Na njima su najčešće religijski motivi koji simboliziraju Uskrs kao blagdan Isusova uskrsnuća, poput Posljednje večere, molitve na Maslinskoj gori, uprizorenje Isusa kao pastira sa stadom i slično. Slijede one koji simboliziraju dolazak proljeća i buđenje prirode, dakle čestitke koje prikazuju cvijeće i rascvjetane proljetne krajolike. Mnoge krase obojena jaja, odnosno pisanice, kao još jedan simbol rađanja novog života, dok se na nekima nalazi i zec, kao simbol plodnosti, što je preuzeto iz germanske mitologije. Na mnogima se nalaze i pilići, također simbol novog života koji se razvija iz zametka u jajetu, priča Silvija Sitta.
Među motivima se često nalazi i janje, čije podrijetlo seže u doba Starog zavjeta. U hebrejskoj tradiciji ovca ili janje simbol je pripadnika židovske vjere kao člana "Božjeg stada", dok je Bog u Starom zavjetu prikazivan kao pastir, pojašnjava sugovornica.
- Jedan od rjeđih motiva koji nalazimo na starijim čestitkama je Isusov grob u Jeruzalemu, a lik samog Isusa nalazimo na offsetnim čestitkama iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, uglavnom talijanske produkcije - zaključuje.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
