'Koze su nam lijek za stres. Uprljamo se, ali psiha je čista!'

Zemlja blizu kuće bila je skroz obrasla u kupine. Grmlje je bilo visoko i četiri metra i ondje su se skupljale zmije i dolazile na igralište kraj naše djece koja su tada bila manja. Htjeli smo se toga riješiti i žena mi je predložila da kupimo dvije tri koze, prepričao nam je stočar Zdravko Štimac iz OPG-a Cunar priču iz 2016. koja ga je uvukla u svijet koza.

Danas on, njegova supruga Mirjana i djeca Anamarija i Nik brinu o 41 kozi i jarcu smeđih srnastih njemačkih koza u mjestu Hrib nedaleko od Gerova u Gorskom Kotaru. To im je promijenilo život.

- Moji roditelji su ovdje živjeli te su do prije 20 godina imali konje i druge životinje. Nas je četiri brata i sestre te smo svi odselili iz ovog kraja. Ja sam živio u Rijeci, a tako je bilo sve pred svadbu. Žena je rekla kako ne može živjeti u gradu, u smradu i smogu i odlučili smo se vratiti u rodno mjesto - priča Zdravko. Vozio je kamion, a žena je njegovala ljude u Sloveniji. Život na selu ih je natjerao da pokrenu sasvim novi posao. OPG su otvorili 2015., a koze su u plan došle tek godinu kasnije. Za Zdravka je pojam te životinje bila bijela koza kakvu bi vidio u Istri, a kad je pretraživao po internetu otkrio je barem 30 vrsta i krenuo u akciju.

- Prve smo kupili u Rakovom Potoku od istog vlasnika. Vidio sam jednu veliku s velikim vimenom i odmah sam se poveselio, kao vidi ovu, bit će mlijeka! Oni koji se razumiju rekli su mi da sam kupio dvospolca, no nisam im vjerovao. Tek kad mi je veterinar potvrdio skužio sam što sam uzeo među njih 50 - smije se Zdravko. Kako je i dalje vozio kamion preko tjedna, vratio se doma i nije mogao vjerovati da su koze potpuno obrstile kupinu.

- Kad smo ih bili pustili, ušle su u nju i mogli ste vidjeti samo kako se grmlje trese. Na kraju je ostalo samo šiblje koje sam lako uklonio. Pročuo se glas pa su me i susjedi zvali ne bi li im koze obrstile zarasle vrtove - priča Zdravko. Sretan je što su to sve dobro prihvatila i njegova djeca. Kad su prvi put išli po koze, nisu željeli ući u štalu jer im je smrdjelo. No navikli su se i odabrali svoje prve životinjske prijatelje.

- Sin je među prvima izabrao jarića kojeg je čuo da se glasao neee umjesto beee. Dao mu je ime Neo. Kćer je također zavoljela koze pa ih je stalno uređivala. Zbog toga je krenula u veterinarsku školu, a sad oboje samo žele ostati ovdje i širiti gospodarstvo - kaže Mirjana. Kako se broj životinja povećavao, tako su im davali imena. Neka od njih su Jelena, Marta, Bela, Josipa pa i Severina koja se izgledom razlikuje od drugih.
- Prije nismo imali životinje i bilo mi je to sve čudno. No brzo smo se privikli jer su koze umiljate i drage i vole se maziti. Sad želim biti farmerica - rekla je kratko kćer Anamarija. Ona i brat toliko su dobro naučili brinuti o kozama da u poslu brzo mogu zamijeniti roditelje, kada oni ne stignu nešto odraditi.

- Jarac nam je stigao iz Istre. Ime mu je dala naša nećakinja koja je došla u posjet iz Slovenije. Rekla mu je: Ja se zovem Zala, ti buš pa Zalo. I tako je ostao Zalo - kaže Zdravko. Zdravo kozje mlijeko isprva su imali samo za svoje potrebe. Kaže da je odlično za imunitet te za zdravlje pluća i crijeva. Sad ga prodaju i to uglavnom na kućnom pragu kao i jariće, svinjsku mast i kokošja jaja.

- Uzimaju ga mlade majke za djecu i imunitet. Mlijeko nema okusa, a ni mirisa po kozi. Djeca su inače osjetljiva i sve im se lako zamjeri pa je to zato korisno. Višak pasteriziramo i u bocama stavljaju u zamrzivač. Mi kravlje mlijeko kupujemo rijetko i to isključivo kao dodatak kavi - priča Zdravko.

O stadu u divljini Gorskog kotara brine i ženka tornjaka Fifi te jedan kraški ovčar.
- Fifi je bila s njima kad su se koze ojarile. Nije dala kozama da idu kozlićima i prisvojila ih je. Toliko je zaštitnički raspoložena. Morali smo je naviknuti i sad doslovno živi s njima. Tu je i mačak bez repa imena Tigar koji uživa u igri s kozlićima - kaže Zdravko.

U okolici imaju puno risova, medvjeda i vukova, no najviše štete u okolici zapravo rade divlje svinje. Zasad su sretni jer s divljim životinjama nisu imali problema, no žive u strahu kako će biti dalje. U budućnosti će morati okrupniti broj životinja na 50 do 100 koza kako bi im to bilo profitabilno.

- Želimo djecu zadržati ovdje i ostaviti im nešto u naslijeđe. Mi smo prekasno počeli kako bi mi nešto imali - kažu Štimci. Dodali su iako svaki dan moraju puno raditi, često su zmazani nakon rada s kozama no psiha im je potpuno čista i to je nešto nezamjenjivo.