Lifestyle

Komentari 2

'Mama je imala Munchausenov sindrom, stalno se pravila da je bolesna i uništila mi djetinjstvo'

'Mama je imala Munchausenov sindrom, stalno se pravila da je bolesna i uništila mi djetinjstvo'

'Roditelji me nisu nikud vodili. Nije bilo obiteljskih šetnji ni vožnje biciklom i nismo posjećivali rodbinu. Život se samo vrtio oko moje majke i njezine 'bolesti'', ispričala je kći Helen Naylor

Čitajući riječi iz dnevnika svoje pokojne majke, Helen Naylor je napokon dobila odgovore an pitanja koja su je mučila cijeli život. Naime, kao dijete je vjerovala je da se njezina mama Elinor bori sa sindromom kroničnog umora, iscrpljujućim stanjem sa simptomima poput bolova u zglobovima i ekstremne iscrpljenosti.

POGLEDAJTE VIDEO: Napisala knjigu o psihopatima

No dvije godine nakon Elinorine smrti, Helen je otkrila da je njezina mama lažirala svoju bolest 30 godina. Elinor je zapravo pokazivala klasične znakove Munchausenovog sindroma, gdje netko namjerno proizvodi simptome lažne bolesti.

Helen je inače 38-godišnja spisateljica iz Nottinghama, a kaže kako je bila šokirana i slomljena kada je otkrila potpuno drugu stranu priče – onu u kojoj je bila zanemarena kroz cijelo svoje djetinjstvo dok joj je moja mama tkala mrežu laži da se misli da je ona žrtva.

- Roditelji me nisu nikud vodili. Nije bilo obiteljskih šetnji ni vožnje biciklom i nismo posjećivali rodbinu. Život se samo vrtio oko moje majke i njezine 'bolesti'. Očekivala je da se sama zabavljam i brinem o sebi tijekom vikenda i praznika. Mama je rekla da me ne može otpratiti ni do trgovine na uglu. Ali kad sam bila u školi, često je bila u kupovini s prijateljima ili je išla na ručak s mojim tatom. Sve to je bilo u dnevnicima - ispričala je Helen.

Helen je imala sedam godina kada su joj rekli za maminu dijagnozu.

- Ne sjećam se da je mami dijagnosticiran sindrom kroničnog umora, ali sjećam se da mi je rekla da ga ima. Ponekad bi rekla da joj je briga za mene pogoršala stanje. U mladosti sam naučila da joj se ne smije smetati. Ako je bilo problema s prijateljima ili u školi, zadržala sam to za sebe - tvrdi Helen.

U jednom dnevniku Elinor piše o odlasku u berbu jabuka i zabavi na jednodnevnim izletima. Ipak, cijelo vrijeme je govorila svojoj kćeri - i liječnicima - da spava 18 sati dnevno.

- Kad sam čitala dnevnike, počela sam s nekoliko posljednjih godina maminog života i događajima koje sam mogla izravno usporediti sa svojim vlastitim iskustvima. Bila sam shrvana proturječnostima, izokrenutim i iskrivljenim lažima. Nazivala me pogrdnim imenima, a u kasnijim zapisima je moju djecu nazivala debelom. Nije bilo naklonosti i ona je uvijek bila žrtva - navodi.

Bilo je i detalja o tome kako je Elinor maltretirala Helen kao bebu.

- Kada sam imala šest mjeseci, roditelji su me odveli u Bournemouth na rijedak obiteljski odmor. Mamin zapis u dnevniku glasio je: 'Stavila sam ju (Helen) u krevet u 7:50. Jela sam te sjedila u baru i razgovarala do 11:30. Išla sam do plaže i natrag. Vruće je'. Nisam mogla vjerovati što čitam. Postoji razlika između toga da ostavite svoje dijete samo dok idete na večeru i ostavite je četiri sata dok sjedite u baru i idete u šetnju plažom - prepričava Helen.

Još jedan zapis otkrio je kako je Elinor dala svojoj kćeri viski kako bi lakše zaspala. Elinor je također izmanipulirala Helen da pomisli da bi njezin tata Alan, koji je patio od srčanog oboljenja, svakog trenutka mogao umrijeti.

- Kad sam imala deset godina, mama mi je rekla da tata može umrijeti bilo kada. Od tada sam osjećala veliku odgovornost prema roditeljima, vjerujući da ću morati biti jedina skrbnica za svoju mamu ako se dogodi ono najgore. Stvarno sam vjerovala da ću možda morati napustiti školu i odreći se vlastite budućnosti kako bih se brinula o njoj, što je pojačalo moju tjeskobu. Osjećala sam se jadno i nevoljeno - ispričala Helen.

S 19 godina, Helen je upoznala svog budućeg supruga Petera, sada 40-godišnjeg inženjera. Par je potom dobio dvoje djece, sina Baileya (10) i kćer Blossom (8). Ali umjesto da se zaljubila u svoje unuke, Elinor se nije svidio njihov dolazak.

- Nije se mogla nositi s time da nije u centru pažnje i radila je razne stvari kako bi vratila fokus na sebe. Rekla bi mi kako se loše osjeća pa su obiteljski ručci bili prekinuti, ili su posjete otkazane u zadnji čas. Ipak, u njezinim je dnevnicima bilo jasno da uživa pretvarajući se da nije dobro i pažnji koju je dobila - kazala je Helen.

U tom trenutku Elinor je tvrdila da ima Parkinsonovu bolest. Ali testovi su se pokazali neuvjerljivim - što je potaknulo Helenine sumnje.

- Mama me stalno zvala i uvijek se dogodila neka nova medicinska drama ili situacija koja je zahtijevala pažnju. Njezina najveća pogreška je bila kada je pokušavala glumiti Parkinsonovu bolest. Kako je mamino ponašanje postajalo sve čudnije, pretražila sam internet i naišla na web stranicu koja piše o narcisoidnom poremećaju osobnosti, u kojoj se spominje Munchausenov sindrom. Tad su stvari počele sjedati na svoje mjesto - nastavlja.

Dnevnici njene majke su izašli na vidjelo prije pet godina, kada je Elinor umrla u staračkom domu u dobi od 69 godina nakon što je dobila infekciju. Prošle su čak dvije godine prije nego što se Helen osjetila spremnom čitati mamine dnevnike - što bi potvrdilo sve njezine sumnje.

Helen dodaje kako je bila shrvana njezinom smrću jer, iako je željela da stvari budu drugačije, ona je ipak bila njena mama i voljela ju je.

- Bila sam jako tužna kad sam čitala dnevnike. I iako sam sumnjala, istina je bila mnogo gora. Nikada neću zaboraviti kako mi je djetinjstvo ukrala vlastita majka. Dala mi je život - ali učinila je sve što je mogla da ga učini jadnim - zaključila je, piše The Sun.

Najčitaniji članci