Mini Forest Gump efekt počeo je negdje iza Svetvinčenta

Marko, naš snimatelj, mladac iz kojeg zrači spokoj i iskustvo starih mudraca, rijetko govori. Ali kad kaže nešto, svaka mu valja. Pri kraju beskrajno ukusne večere kod Nikše u Pazinu, koju je nadahnuto pripremila njegova Sandra, Marko je po prvi put prozborio. „Prije puta majka mi se brinula kako ćemo se jadni hraniti na terenu... Ovako dobro tri dana za redom nisam jeo nikad u životu.“ I to je bilo sve što je tu večer rekao.

Ovim je delicijama ipak prethodio još jedan zanimljiv i prekrasan radni dan. Počeo je ujutro već tradicionalno, kajakom. Na startu u Stoji čekao me Goran Modrušan, bivši državni prvak u triatlonu, a sada čelnik udruge Infinitus s kojom, između ostalog organizira i jednu od kvalitetnijih pustolovnih utrka u Hrvatskoj. Kao pravi domaćin, vodič i lokal-patriot nije se puno brinuo za „rukopis“ i izgled svog djela „duplog v“, nego me bezpogovorno proveo kroz koloplet otočića blizu Pješčane uvale. I nije mi bilo žao. Otočići Veruda, Fraškerić, Frašker i cijeli tak akvatorij prema vrhu rta Kamenjak prekrasni su. Nadam se da puležani znaju uživati u tome što imaju. Meni posebno drag rt Kamenjak i njegov egzotični Safari bar uređen od stvari koje je more izbacilo van bio je prva tranzicijska zona. Goranov pustolovni kolega Igor pridružio nam se na početku biciklističke dionica. Infinitusov dvojac proveo me predivnom brdskobiciklističkom stazom po Gornjem Kamenjaku.

U Puli nismo mogli zanemariti SMS poziv koji smo primili dan prije: „Možete nam se pridružiti na skeli u Areni i napraviti par lijepih fotki s visine. Pozdrav od restauratera.“ Tako se sve veća ekipa (kod Arene nas je čekao i Roni,Tricker iz Pazina) našla na vrhu 35 metarske skele. Zahvaljujući vrijednim restauraterima uživali smo u jedinstvenoj prilici pogledati Arenu i Pulu iz ptičje perspektive, tamo negdje iz zadnjeg reda gdje su dvije tisuće godina ranije vjerojatno urlale najvatrenije navijačke skupine gladijatorskih derbija.

Promjena aktivnosti dobro mi je došla. Mogao sam odmoriti žuljevite ruke pedaliranjem do Pazina. Mini Forest Gump efekt počeo je tamo negdje iza Svetvinčenta, mjestašca s prekrasnim središnjim trgom. Tu nam se pridružio glavni među jednakim Trickerima, Senad Hodžić, par kilometara dalje Maurizio, a pred Pazinom nas je dočekao i Martin Čotar, nekadašnji europski i svjetski biciklistički prvak, a danas Viši stručni suradnik u Odjelu za turizam Istarske županije s dvogodišnjim sinčićem u sjedalici. Nisam siguran jesu li ovoj našoj biciklističkoj gomilici auti trubili od dragosti ili ljutnje, ali da su trubili, jesu.

Nešto više od dva i pol sata docnije eto nas u Pazinu. Dočekao nas je Radenko Sloković iz TZ središnje Istre i Nikša, ovaj put u ulozi pročelnika GSS-a. S terase hotela „Lovac“ pogled pada u impresivni kanjon rijeke Pazinčice koja ponire u grotlo Pazinske jame. Gradske kuće protežu se do samog ruba ponora, a u njegovoj stjenovitoj devedesetmetarskoj vertikali nazire se sljedeća „dionica“ puta. Dečki iz GSS-a (s jednom kolegicom-spašavateljicom) i članovi Speleološkog društva Istra, pripremili su užeta za spuštanje niz ovu liticu. Nakon dužeg vremena opet sam sretno sapet u speleološki pojas i prsni navez sa spravicama za spuštanje i penjanje po užetu. Pod budnim okom Sebastijana i Luke, dvojice ponajboljih istarskih speleologa, spuštamo se niz savršeno postavljenu liniju. Pogled puca na ostatke posljednje poplave, hrpu granja i stabala samljevenih od bujice i na prekrasno zdanje starog Kaštela iz kojega je po priči Julesa Verna pobjegao Matias Sandorf i kroz pazinsku jamu izbio u Limski kanal.

Spustom do ulaza u jamu, koja se kroz široke dvorane, uske meandre i nekoliko jezera nastavlja do istraženih tristotinjak metara nakon čega nastavlja podvodnim tokom, završilo je ispisivanje trećeg dana Dobrodošlice.

Ja zadovoljan.