Najkrizniji dan do sada: Kraj slova E priredio je iznenađenja

Baš me zanima koje će slike ovaj put Luka staviti u galeriju? Ili što je danas snimio Marko? Kada će Čedo nabaviti litijske baterije? I kako ću uspjeti nadoknaditi današnji neostvareni putopisni plan? Sve u svemu, skoro da bih ovaj predzadnji dan E-anja mogao nazvati kriznim.

Skoro velim. Istina da na uvodna pitanja i dalje nema slika, snimaka, baterija i vremena. Ali zato je bilo tumaranja po krčkim stazicama s Robertom iz BK Crikvenica. Pa prvo veslanje s vjetrom i valovima u prsa. I slučajno otkriveni djelić raja iznad Meraga.

Dan je počeo revijalnim snimanjem za Županijsku panoramu i službenim ispraćajem prvog čovjeka Njivica, koji je sa svojom lulom izgleda poslužio kao model za kip starog ribara pred kojim smo startali. Izgleda da je u Istri i Kvarneru garancija lijepog biciklističkog druženja jedno ime: Robert. Prvo me od Pazina do Labina nezaboravno provozao Robert Faraguna, pa me dan kasnije do Plomina prepratio njegov klupski imenjak, a do Glavotoka mi se pridružio Robert Šandl, tajnik BK Crikvenice. Nakon puteva koje sam prošao po Krku, mogu i ovim crno na bijelo putem najaviti ženi i djeci da nam ljetovanja više neće biti ista. Ima previše toga za vidjeti, a da bi se samo kupalo i sunčalo. I svima vama koji čitate ovaj blog preporučam da se na Krku opskrbite kartama pješačkih staza i krenete u pohode. Neće vam biti žao.

Kao startno mjesto za preveslavanje do Cresa izabrao sam rt Glavotok kojim dominira prekrasni franjevački samostan. Manje prekrasno izgledale su kreste koje su se počele bjelasati tamo negdje na sredini kanala. Sat i pol kasnije mučio sam se s posljednjim miljama prije dolaska u Merag. Nedaleki otok Plavnik nije više bio vjetrobran od bure i ta se veslačka završnica otegnula u nedogled. Ono što je jedriličarima bonaca, kajakašima su valovi i vjetar u prsa. Upinjao sam kao lud, a putna brzina mi se mjestimično smanjivala na manje od 2nm/h. 

Totalno frustrirajuće gledati obalu tako blizu, mučiti se, a imati osjećaj da stojiš na mjestu. No s druge strane ima nešto ispunjujuće u borbi s vjetrom koji ti trga veslo iz ruku i šiba kapljice slane pjene u lice. Osim toga, do Meraga stižem brže od Čede i nesretnog Luke koji su morali propustiti jedan trajekt zbog prijevoza plina,a meni je usprkos svega izgleda bilo puno lakše nego Marku, koji je poprilično zelen i poljuljan izašao iz brodića koji ga je dovaljao uz mene.

Kako mi se cesta koja se uspinje od Meraga do glavne ceste za Cres učinila duga, strma i dosadna, odlučih se za stari put koji iz mjesta krati široki luk asfaltne ceste. Kakav pogodak! Strmi putić, koji je prije trajektne luke očigledno bio jedina kopnena veza s malim gradićem predivan je. Pred vrh, mali proplanak kao djelić rajskog vrta: jaganjci skakuću po mekoj, sočnoj travi, odasvud dolaze intenzivni mirisi proljetnog bilja, u sredini livade usamljeno drvo velike, okrugle krošnje, a u pozadini se pruža pogled na Krk, Plavnik i Senjski kanal. Divno.

Ovo neočekivano otkriće napunilo mi je baterije i skroz oduševljen preuzeo sam bicikl od Čede koji me već čekao i spustio se u grad Cres. Marko i Luka očigledno nisu imali tako iscjeliteljsku epizodu. Zatekao sam ih kod gradske fontane. Marko je izvaljen na klupici drijemao (što je blaga umanjenica za stanje dubokog sna/polukome u kojoj je bio), dok je Luka tupo gledajući kroz svoj aparat uzaludno tražio neki motiv koji će ga inspirirati i pokrenuti.

Od Cresa sam „napisao“ još malo slova E makadamom koji izlazi negdje prije Valuna. Vodovodni put sam po sebi nije toliko zanimljiv, ali su zato vidici na bujnu vegetaciju i strme kanjone koji završavaju prekrasnim žalovima bistrog mora i karakterističnih bijelih oblutaka bili fantastični. Ne znam samo gdje je otišlo vrijeme ili što sam krivo isplanirao, ali do izvršenja dnevnog plana do Osora ostalo je još puno previše toga neispisano.

Morat ću dobro zapeti sutradan, jer s „pisanjem“ je za ovaj dan gotovo. Moramo se autom sjuriti do Malog Lošinja gdje smo pozvani na otvorenje Gastro festivala i toplo dočekani od vedre, vesele i gladne skupine turista i mještana i direktorice Turističke zajednice Đurđice Šimičić. I iz prijašnjeg iskustva malološinjsku Turističku zajednicu pamtim kao ambicioznu, angažiranu i susretljivu, koja odlično promišlja i organizira svoje sadržaje i ponudu. 

Takav su dojam ostavili i sada. Nakon srdačnog dočeka i uživanja u delicijama sa štandova lošinjskih ugostitelja čim smo se smjestili krenuh s blogiranjem. Koliko uspješno sam odoljevao umoru govori i činjenica da ove retke završavam tek dva jutra docnije, dok u hotelu vijećamo o tome kako i da li nastaviti dalje s obzirom na buru i neobjašnjivo neodgovaranje na telefon naših potencijalnih brodskih pratitelja, noć nakon koncerta Gustafa. No to je već druga priča.