Posjetili smo nekoliko preostalih radnica tekstilne tvrtke Orljava koja je otišla u stečaj. Ispričale su nam kako se nekad radilo u toj firmi te kako danas radnice u suzama odnose svoje stvari u kutijama i idu na burzu
RASPAD ORLJAVE
'Nas par dolazi svaki dan da čuvamo dušu tvrtke jer kad je jednom zatvore, bit će gotovo'
Danas sam odnijela sve svoje stvari iz firme, ali namjerno sam ostavila jednu kutu i papuče. Želim vjerovati da ću se vratiti, rekla je Mirjana (50), sad već bivša radnica Orljave koja je na birou. U ovu požešku tekstilnu tvrtku s dugom tradicijom došla je raditi sa samo 17 godina.
POGLEDAJTE VIDEO: Mala Erna šiva i dizajnira
Pokretanje videa...
01:12
- Pjevajući smo dolazile na posao. Bila je to firma za poželjeti. Još sam kao pripravnica imala bolju plaću nego žene koje su 30 godina radile u primjerice, ljevaonici. Toliko je to moćna tvrtka bila - uvjerava Mirjana. Ostale radnice kimaju glavama u znak odobravanja, momentalno se nasmiju prisjećajući se starih dana, ali i brzo smrknu čim se sjete trenutne situacije - odlaska u stečaj zbog nagomilanih dugova i nemogućnosti da ih podmire. Točnije, radi se o 30 milijuna kuna, što kratkoročnih, što dugoročnih obveza generiranih unatrag pet godina. Veliki dio je dug prema državi.
I Zlatne žice su bile njihove
- Najbolje razdoblje mi je uvijek bilo vrijeme festivala Zlatne žice Slavonije. Tad je ujedno bilo i najviše posla. Upravo smo mi šivale košulje za sve tamburaše i tempo je prije festivala bio ubrzan. Moralo se sve završiti na vrijeme pa smo znale odraditi i prvu i drugu smjenu, ali nikome to nije bilo teško. Prekovremeni rad se plaćao, a atmosfera je tih dana bila posebno vesela. Nakon duplih smjena još smo znale sve skupa otići na taj festival. Milina - nostalgična je Mirjana.
Bilo je to vrijeme kad je ova tvrtka s više od 60 godina iskustva u proizvodnji i prodaji muških košulja zapošljavala 550 radnika. Proizvodilo se 600.000 košulja godišnje u dva pogona. Ali nije tako bilo samo 30 godina unatrag. Još nedavno, 2019. godine, u Orljavi je radilo 320 radnika, a danas ih je 23.
Od toga, samo je pet radnica za šivaćim mašinama. Dovršavaju ono malo posla koji se treba dovršiti za zadnju narudžbu, a onda će i one na burzu ako do 15. rujna stečajni upravitelj ne nađe neko rješenje.
Bio je rat, a još uvijek nam je išlo dobro
Tekstilna tvrtka Orljava, čiji je vlasnik država, nekad je poslovala u sklopu Kaznionice Požega. Civili i osuđenice iz požeškog zatvora skupa su radili. Roberta Grbić (49) dobro se sjeća tog perioda. Bio je rat, ali još im je išlo dobro.
- Došla sam u Orljavu 90-ih i to su ujedno bile najbolje godine za tvrtku. Proizvodilo se dobro unatoč tome što su to bile ratne godine. Bile su uzbune, a kamioni su vozili puno parom i dalje i odvozili oko 11.000 košulja svaki tjedan za Njemačku. Nije nam bio nikakav problem ni raditi s osuđenicama, iako nismo s njima smjele imati nikakav kontakt. To su bile žene koje su izvršile već dio kazne i koje su bile na taj način uključene u program resocijalizacije. Na poslu su cijelo vrijeme bile nadzirane i nije bilo komunikacije između nas. Sjećam se da je među tim ženama bilo stvarno dobrih krojačica. One koje nisu znale šivati dobivale su druge poslove, poput orezivanja tkanina, bilježenja i drugih sitnih krojačkih poslova - rekla je Roberta.
Plaća kasni od 2014. godine
Orljava se 2002. godine odvojila od Kaznionice i postaje zasebna pravna osoba.
- Mi smo prvi put primijetile da nešto nije u redu 2006. godine, kad smo se spojili s pogonom iz Velike. To je bio pogon 15 kilometara dalje od onoga u kojemu smo mi radile i u njemu su radnice proizvodile košulje za nizozemsko tržište za razliku od nas ostalih kojima je glavni partner bio njemački Olymp. Pomislile smo kako se očito smanjio broj košulja koje treba proizvesti pa je zato došlo do spajanja. Ali još je sve bilo više-manje u redu. A onda nas je pokosila kao i sve ostale kriza 2008. godine. Kao posljedica te krize morali smo 2014. godine potpisati nove ugovore po kojima pristajemo raditi za minimalac. Mislili smo da će takvo stanje trajati nekoliko mjeseci, ali potrajalo je do danas - svjedoči Roberta.
Plaća kasni od 2014. godine.
Upravo tu 2014. godinu i ona, kao i ostale radnice s kojima smo razgovarali ispred pogona Orljave, pamti kao iznimno tešku godinu. Ne samo da su potpisale da će raditi za minimalnu plaću, nego tad prvi put nisu dobile jednu plaća.
Nema kvalitete do njihovih košulja
Od tada im plaća kasni cijeli mjesec. Međutim, ništa pa ni minimalac ili problemi s kašnjenjem plaća ne mogu slomiti duh ovih žena koje ne žele ništa drugo nego raditi u Orljavi i tamo zaraditi mirovinu. Radit će, kažu, da prežive - bilo što, ali srce im je u Orljavi.
- Posebno nam je teško ovih dana u vrijeme festivala. Opet će svirati Zlatne žice, samo ovoga puta mi nećemo ništa šiti za njih. To je tužno. Šivale smo nekad i za vojsku i policiju i vatrogasce, za carinu i željeznicu. Nevjerojatno mi je da će nas sad pustiti da propadnemo - kaže Blaženka Lončarević (54), jedna od pet radnica koje su još ostale za mašinom u pogonu i koja kaže da može garantirati za kvalitetu košulja koje proizvode.
Otkrila je i tajnu te kvalitete.
- Naše košulje imaju dušu. Stroj nikad ne može napraviti ono što može rad ljudskih ruku. A ruke naših radnica su, vjerujte, bile i prevrijedne. Imale smo kvalitetan materijal i svaki smo detalj brižno i pažljive šivale. To uopće nije lagan posao, ali mi ga neizmjerno volimo. Molimo sve potencijalne partnere koji žele vrhunsku kvalitetu da se jave i da možemo opet sve doći raditi. Mi nikako ne želimo na burzu - rekla je Blaženka.
S njom su se složile i ostale radnice. Ogorčene su, kažu, što su nakon njihova prosvjeda na Markovu trgu u lipnju neki to protumačili kao da žele ići na burzu. Stoga sad jednoglasno poručuju: “Nikakva burza, molimo Boga da se vratimo na posao što prije. Imamo još puno toga dati u ovoj firmi”.
'Mogli su nas spasiti...'
Za propast tvornice radnice najviše smatraju odgovornom državu.
- Država je naš vlasnik i ona je trebala reagirati, baš kao i Ministarstvo državne imovine, pod čijom smo ingerencijom. Žao nam je što se nije napravilo ništa. Da su se potrudili, sigurne smo da se naša tvrtka mogla spasiti. Premalo im je stalo do nas očito - kažu radnice. Dodaju da su lošiji radni uvjeti, poput malih plaća i nezapošljavanja, negativno utjecali na atmosferu u firmi i međuljudske odnose.
- Kao što smo vam ispričali, bilo je predivnih dana ovdje i dana kad smo svi puni elana išli na posao. Naravno, znalo je biti nekih nesuglasica među radnicima, ali smo ih brzo riješili. Rekla bih da su to normalne stvari koje se događaju na svakom poslu. Ali onda je zadnjih nekoliko godina došlo vrijeme kad više nitko ni s kim nije mogao izaći na kraj. Po meni je uzrok isfrustriranost ljudi koji su se morali pomiriti s niskim plaćama, a bilo je i puno onih koji nikako nisu mogli dobiti stalan posao, a dugo su bili ovdje te su bili doista odlični i vrijedni radnici. Od 1997. godine nije bilo ugovora na neodređeno. Svi su bili na određeno. To sve utječe na ljude i naravno da se više ne mogu veseliti poslu i da su razmirice među ljudima česte - govori nam jedna od radnica koja je željela ostati anonimna.
Radnice se žale i da je Požega mrtav grad na koji su svi zaboravili.
Podsjetimo, u svibnju 2015. raspisan je natječaj za prodaju Orljave, a kao glavni razlog zašto nema kupaca spominjala se lokacija tvornice. Nalazila se u krugu Kaznionice u Požegi. Da bi se lakše prodala, preseljena je u bivše prostore Končara, što sigurno nije bilo jeftino, ali kupac ni tad nije pronađen.
Mogu li pronaći partnera?
Nakon neuspjelog postupka predstečajne nagodbe, koji nije pomogao ozdravljenju tvrtke, sad kad je Orljava završila u stečaju, nakratko je za nastavak proizvodnje bila zainteresirana đakovačka tvrtka Hemco. Ali, kako smo neslužbeno saznali, odustali su uvidjevši da je dug Orljave veći od 30 milijuna kuna. Trgovački sud u Osijeku otvorio je stečajni postupak nad Orljavom, a stečaj je počeo teći 13. srpnja.
- Nažalost, ljudi iz Vlade koji bi trebali na tome raditi bili su potpuno neaktivni cijelo ljeto tako da je stečajni upravitelj bio prisiljen smanjiti broj zaposlenih, sveo ga je na minimum s obzirom na to da nema novca ni za isplate plaće za otkazni rok - istaknuo je Mario Iveković iz Novog sindikata. Stečajni upravitelj tako ima vremena do 15. rujna pronaći novog partnera s kojim bi Orljava mogla poslovati ili će se ostvariti najcrniji scenarij radnica ove tvrtke na izdisaju.
OTPUTUJTE U DALEKE KRAJEVE UZ SERIJAL PUTOPISA IZ MOZAMBIKA:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
