Lifestyle

Komentari 24

Psiholozi: Njegujte prijateljstva, samo odnosi koji imaju punoću pomažu protiv usamljenosti

Naši psiholozi o usamljenosti: Žene se češće povlače i zatvaraju u sebe nego muškarci

Psiholozi Ida Juranić i Ivan Modrušan ističu kako se usamljenost može javiti bilo kad, čak i ako ste u braku ili imate ljudi oko sebe i savjetuju kako pomoći drugima i sebi da prebrodimo taj osjećaj

Možemo reći da neke osobine ličnosti mogu povećati sklonost da se javi osjećaj usamljenosti. Na primjer, otvorenije i društvene osobe vjerojatno će se rjeđe osjećati tako od ljudi koji se teže otvaraju drugima, no na svijetu zasigurno nema osobe koja se barem u nekim trenucima života nije osjećala usamljeno. Iako postoje neki znakovi koje kod usamljenih možemo prepoznati, način na koji se nosimo s tim je individualan i teško je reći kako prepoznati osobu kojoj je potrebna pomoć, te kako joj pomoći, odnosno kako pomoći sebi, ako primijetimo da smo se našli u toj situaciji, kažu psiholozi. 

POGLEDAJTE VIDEO: Pametni ljudi su sretni kad su sami

- Postoje određene razlike u 'simptomima' na temelju kojih se može prepoznati da je netko usamljen, koje promaramo prema rodnim karakteristikama, dakle prema spolu: Općenito bi se moglo reći da se kod usamljenih muškaraca češće može primijetiti da su nervozni, nezadovoljni sobom i drugima, da češće pokazuju ljutnju i bijes prema okolnostima u kojima se nalaze, a rjeđe se povlače iz društva i zatvaraju u sebe. S druge strane, žene se češće osamljuju i zatvaraju u sebe, a čak i kad jesu u društvu, držat će se po strani, povučeno, kratko će odgovarati na pitanja i slično – kaže Ida Juranić, psihologinja iz udruge StresProtekt.

Naravno, riječ je o općenitim podjelama prema spolu i uvijek su moguće i različite reakcije, pa o tome treba voditi računa. 

Usamljenost često prati osjećaj dosade, no još češće osjećaj teške, duboke praznine. 

- To je posebno često kod ljudi koji su nedavno prekinuli dugogodišnju vezu ili brak, ili su izgubili partnera. Od njih često možete čuti da govore o tome kako im je ta praznina teška i bolna – kaže psihologinja. Također, kad smo usamljeni zapravo je stvar u tome da imamo osjećaj kako nemamo nemamo s kime podijeliti svoje osjećaje i probleme te nemamo podršku koja nam je potrebna.

- Taj osjećaj možemo imati i s partnerom u vezi ili braku, kao i s osobom s kojom prijateljujemo i često se družimo, ako ne postoji emocionalna povezanost ili se ona s vremenom izgubila. Sukladno tome, mogli bismo reći da je jedan od važnih 'alata' za borbu protiv usamljenosti to da pronađemo nekoga s kime imamo taj osjećaj povezanosti. I da njegujemo uzajamnost u svojim prijateljstvima jer se na taj način zapravo stvara ona dublja veza slijedom koje nam netko može biti 'lijek' kada smo usamljeni – kaže Ida Juranić.

Dodaje kako možemo potražiti i neke programe ili udruge koje nude podršku u određenim situacijama, a kao društvo bismo posebno trebali raditi na razvoju takvih programa za starije osobe, kod kojih je usamljenost vrlo česta. 

- Postoje programi pomoći u kući, preko gerontodomaćica, čija je uloga upravo to da uz malu pomoć oko svakodnevnih poslova, provedu s njima u razgovoru neko vrijeme, kako bi im olakšale samoću i osjećaj usamljenosti – pojašnjava.    

Kako uzroci usamljenosti i okolnosti u kojima se tako osjećamo mogu biti različiti, teško je, zapravo, dati neke generalne preporuke oko toga kako sami sebi možemo pomoći, ili kako pomoći usamljenoj osobi iz naše bliže okoline.

-  Život kreira različite situacije, pa tako ima i bezbroj primjera za to kako možemo razviti svojevrsnu sklonost za osjećaj usamljenosti te kako se ponekad relativno lako, a nekad opet teško možemo nositi s njim – kaže psiholog Ivan Modrušan. Na primjer, ako je netko u mladosti razvio snažnu povezanost s roditeljima i posvetio se tome da im pomaže, kad jednom ostane bez roditelja, zbog specifičnosti odgoja, možda neće biti u stanju stvoriti emocionalnu vezu s nekim drugim. Čovjek se na kraju može osjećati kao da je osuđen na samoću. 

- U praksi sam imao osobu koja je to prošla i našla se u toj situaciji. Općeniti savjet tada bi bio da se aktivno uključite u grupe i stvarate prilike za druženje s ljudima, što povećava šanse da ćete stvoriti bliske odnose. Ta osoba je to i učinila: Išla je na plivanje, zborsko pjevanje, bavila se nizom drugih aktivnosti kroz koje se družila s ljudima. No, onda je došla korona, sve je to otpalo i čovjek se povukao u svoja 4 zida, počeo osjećati anksiozno i koncentrirao se na bavljenje zdravljem, dok nije počeo pretjerivati u mjerenju krvnog tlaka i zabrinutosti zbog povišenih vrijednosti – kaže Modrušan.

Dodaje kako su klijent i on u razgovoru došli do toga da je njegov glavni problem usamljenost, te da i u ovoj situaciji može učiniti nešto za sebe, tako da se koncentrira na šetnje, trčanje ili neke slične aktivnosti koje radimo sami, ali ipak među ljudima i uz priliku da s nekim porazgovaramo. 

- No, ako se bojite mogućnosti zaraze i zbog toga općenito izbjegavate izlaske, to nije lako, pa zapravo uopće nije lako dati savjet kako se izvući iz te situacije – dodaje. Dodaje kako se u trenutnim okolnostima možda možemo osloniti na Internet, Zoom, Skype i društvene mreže, no treba voditi računa o tome da je to svijet koji je odraz stvarnog svijeta: Bitno nam olakšava komunikaciju, no svatko od nas tu je iz različitih motiva i s različitim ciljevima, pa nećemo uvijek dobiti ono što trebamo. Tako je i zbog ograničenosti na tu vrstu komunikacije moguće osjetiti veću dozu usamljenosti.  

- Iako inače preferiram terapiju uživo, u ovim okolnostima dio razgovora morao sam preseliti na Skype i mogu reći da definitivno nije isto. Čak i u komunikaciji uživo, sada kad to često radimo s maskama, nije isto, jer sakrivamo mimiku lica, manje se trudimo da kroz taj dio komunikacije šaljemo poruke, pa se neke poruke mogu izgubiti. Nedostaje djelić emocija koje ipak lakše prenosimo u slobodnoj komunikaciji, no ipak - komunikacija uglavnom dobro funkcionira, kaže psiholog Modrušan.

Dodaje kako bi neki opći zaključak o tome kako prepoznati usamljenu osobu možda moglo biti to da povremeno trebamo raditi na tome da budemo senzibilniji prema osjećajima ljudi oko nas, ali i prema samima sebi, kako bismo prepoznali problem kada se pojavi. Drugi je korak razvijati neposredne kontakte i stvarati prilike za druženje u kojem odnosi imaju  punoću, kaže Modrušan. A treći, podjednako važan, da uvijek imamo na umu kako u odnosima mora postojati uzajamnost, zaključuje Ida Juranić.  

Najčitaniji članci