Lifestyle

Komentari 1

'Nesretan brak' koji je spasio na tisuće tuđih ljudskih života

'Nesretan brak' koji je spasio na tisuće tuđih ljudskih života

Dogovoreni brakovi za neke su nepojmljivi, no nekima su sasvim normalni. Onaj Ume Preman transformirao je ne samo njen život, već i živote na tisuće drugih ljudi

Uma je oduvijek sanjala o savršenom vjenčanju u tradicionalnom hramu južne Indije. Zamišljala je kako postavlja šareno cvijeće i veliku zabavu na plaži. 

Ali, to se nikad nije dogodilo.

Uma se još uvijek sjeća tog sivog jutra u veljači prije 30 godina kad ju je majka upoznala s Preman Thaikadom. Uma je imala samo 19 godina, a Preman 26 godina. Nikad se ranije nisu sreli, ali rečeno joj je da je on njen suprug. Nije bilo proslava i glazbe - zapravo nije bilo ni vjenčanja.

- Majka mi je rekla da sam odsada Premanovo vlasništvo. Rekla mi je samo da sam mu supruga, no nemam prava nad njegovom imovinom - ispričala je BBC-u.

Preman ju je odveo u njegovu kuću i ostavio je tamo preko noći. Još se sjeća kako nije mogla spavati i samo je zurila u blijedo žuti strop i ventilator. 

Nekoliko je sati pio dok je ona sjedila u tišini, pokušavajući dokučiti čudan smjer u kojem ju je život vodio.Rekao joj je da mu je druga supruga, ali brzo je saznala da mu je zapravo četvrta. Također je otkrio da ima težak oblik tuberkuloze - i da joj je glavni posao biti njegov njegovatelj.

Prije...

Uma je odrasla u Coimbatoreu, prometnom gradu u južnoj indijskoj državi Tamil Nadu. Kao dijete željela je postati liječnik poput svog oca, TK Balakrishnana.

Balakrishnan je godinu dana studirao medicinu prije nego što ga je ujak zatražio da odustane i radi na farmi. Naučio je osnove i svoje je znanje koristio za tretiranje rana, previjanje i liječenje vrućice osnovnim lijekovima. Uma je vidjela kako ga obitelji njegovih pacijenata često nude slasticama, pa ga je molila da ide s njim u posjete.

Ali jednog dana vidjela je nešto zbog čega je shvatila koliko je ozbiljan posao njezina oca. Njezin je otac liječio pacijenta gangrenom. Smrad je, kaže Uma, bio nepodnošljiv.

- Upotrijebio je vrtlarske rukavice jer nije imao kirurške, ali bio je tako miran. - kaže Uma, koja se sjeća i da je njena majka mrzila činjenicu da joj suprug većinu svog slobodnog vremena posvećuje drugima, a ne svojoj obitelji.

Kad joj je bilo osam godina, majka joj je dala nešto novca da kupi petarde za hinduistički festival Diwali - a kad se vratila, majke više nije bilo.

- Kasnije sam saznala da voli drugog muškarca i da je otišla s njim - govori Uma.

Odjednom je nju zapala briga o trogodišnjem bratu, kuhanju za obitelj, pranju... Obilazila je kuće susjeda i molila ih da je nauče kuhati te su je u roku od nekoliko dana, a briga o domu je postala dio njene svakodnevne rutine.

- Probudila bih se u 5 ujutro kako bih napravila doručak i ručak. Tada bih otišla u školu u 9 sati. Vratila bih se navečer, brinula se o bratu i kuhala večeru. Moji su se prijatelji igrali svake večeri - uživali su u svom životu. Ja sam se za to vrijeme igrala domaćice - kaže.

Ipak je stalno razmišljala o svojoj majci i brinula je da je više nikad neće vidjeti.

Godinama kasnije, kada je Uma imala 17 godina, otišla je s nekim susjedima posjetiti poznati hram u Guruvayuru i tamo je srela muškarca koji joj je rekao da je vidio ženu koja izgleda baš poput nje. Uma je ostavila svoju adresu kod njega i nekoliko dana kasnije stiglo je pismo u poštu. Bilo je od njene majke.

Uma je požurila natrag u Guruvayur da se nađe s njom, ali brzo je postalo jasno kako postoji problem. Majčin drugi suprug ju je napustio, a prije tog je posudio velike svote novca. 

- Vidjela bih ljude da svaki dan dolaze u njenu kuću kako bi je maltretirali zbog novca. Bilo je to bolno za gledati - prisjeća se Uma.

Rješenje njezine majke bilo je da se uda za Premana, koji je bio dovoljno bogat da očisti dugove. Uma je bila suzdržana. Pokušala je dobiti posao umjesto toga, ali nije uspjela. Potom se vratila svom ocu - ali on se osjećao izdan njenom odlukom da nastavi kontakt s majkom i okrenuo joj je leđa. 

Na kraju je Uma popustila.

- Osjećala sam se bezvrijedno i odlučila sam prihvatiti svoju sudbinu te pomoći majci - kaže.

Poslije...

Svakog dana prije nego bi odlazio na posao, njen ju je muž Preman zaključavao u kuću. Nije smjela izaći, a kamoli nekoga upoznati. Šest mjeseci je provela u potpunoj izolaciji, gubeći zdrav razum. Počela je razgovarati sa zidovima, izgubila je samopouzdanje i samopoštovanje...

Kako su godine prolazile, Premanova se tuberkuloza pogoršavala. Par je većinu vremena provodio u bolnicama, a 1997., sedam godina nakon što se Uma uselila s njim, Preman je umro. Iako to nije očekivala, ostala joj je neka svota novca od njega za život. 

- Prvi put u životu tada sam se osjećala slobodno - govori Uma.

Objašnjava da mu nije željela smrt, no s druge strane osjećala se da je s time napokon dobila priliku da živi. Trebalo joj je neko vrijeme da odluči što će učiniti sa sobom. 

Tijekom svojih godina s Premanom, Uma je primijetila kako siromašni ljudi često nisu u mogućnosti dobiti odgovarajući medicinski tretman, ne samo zato što si to nisu mogli priuštiti, već i zato što nisu imali prave informacije - nisu znali koje terapije i ustanove su im dostupne. 

Tako im je Uma počela pomagati, popunjavala im obrasce, usmjeravala ih do pravih liječnika i ponekad samo slušala njihove probleme. Kad je napustila bolnicu u Trivandrumu, gdje je Preman proveo posljednjih šest mjeseci svog života, mnogima je nedostajala. No, vlasnik obližnje telefonske govornice dao je ljudima kojima je trebala pomoć i čuli su za nju njen kućni broj.

Ubrzo su stotine ljudi počele zvati i tako je rođen Santhi Medical Information Center. Uma je našla životni poziv - nije liječila ljude poput svog oca, ali im je pomagala da dođu do liječenja.

Međutim, kako bi pomogla drugim ljudima, Uma je sama morala steći znanje, a u kasnim 1990-ima internet nije bio još široko dostupan u Indiji.  Morala je putovati po zemlji kako bi prikupila podatke o liječenjima, bolnicama i mjestima na kojima su ljudi mogli dobiti besplatno ili subvencionirano liječenje.

 - Morala sam putovati jer nijedna bolnica nije odgovorila na moja pisma - kaže ona.

Čak i kad je upoznala ljude licem u lice, često je nisu shvaćali ozbiljno. U drugim indijskim državama postojala je i jezična barijera, jer je Uma govorio samo tamilski. U proteklom desetljeću, glavni prioritet Santhi Centra bio je pomoć osobama oboljelim od bolesti bubrega.

Sami morate biti promjena koju želite vidjeti

U zemlji nema dovoljno centara za dijalizu i stopa doniranja bubrega je niska.  Uma radi na tome da se to promijeni, prikupljajući sredstva i otvarajući nove ustanove za liječenje.

- Naš prvi centar za dijalizu počeo je s radom u okrugu Thrissur u Kerali. Sada imamo 20 centara širom Indije. Mnogi bogati ljudi su donirali za tu svrhu - ponosna je Uma.

Kaže kako nije lako uvjeriti ljude da doniraju svoj bubreg jer se često brinu o utjecaju na njihovo vlastito zdravlje.Stoga je odlučila dati primjer i donirala jedan vlastiti bubreg. Dala ga mladiću bez roditelja čiji bubrezi nisu radili.

Salil kaže da joj duguje svoj život.

- Imao sam 26 godina kad sam išao na dijalizu. Kad me upoznala, rekla mi je da će donirati bubreg pod uvjetom da nastavim raditi nakon transplantacije - prisjeća se Salil.

Nastavio je raditi - zapravo, nakon nekog vremena otišao je raditi s Umom. Za nju kaže da je žena koja istinski vjeruje u riječi Mahatme Gandhija da 'morate biti promjena koju želite vidjeti'.

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

- Svi žele promijeniti svijet, ali nitko nije spreman promijeniti sebe - kaže Uma, kojoj je doniranje bubrega promijenilo stav i donijelo joj 'brata u život'.

 

Najčitaniji članci