'Nikad nisam pisao o smrti. To će biti moja posljednja knjiga...'

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Zapustili smo se: Ljudi sad ne vježbaju i ne hrane se kao prije

Ugledni irski teoretičar književnosti Richard Kearney jednom je napisao da je ljudima pripovijedanje važnije od hrane, jer hrana nas održava na životu, ali priče su ono što naš život čini vrijednim življenja - priče su ono što naš život čini ljudskim. Međutim, argentinski autor Jorge Bucay otišao je i korak dalje - on smatra da priče imaju iscjeliteljsku moć, pomažući nam da dođemo do samospoznaje kao pojedinci, ali i ostvarimo sretniju koegzistenciju povezujući se s najdubljim vrijednostima ljudskog društva. Bucay je rođen prije 70 godina u Buenos Airesu, gdje je diplomirao medicinu i specijalizirao psihijatriju. Počeo je raditi kao klinički psihoterapeut, ali je ubrzo otkrio da posjeduje talent za javne nastupe pa je počeo držati predavanja na temu primijenjene psihologije, a s vremenom dogurao i do vlastitih emisija na argentinskom radiju i televiziji. Ipak, njegov najveći forte je - pisanje.

Pošto je shvatio da za njega postoji prostor u tek nastajućem literarnom žanru knjiga o samopomoći, sredinom osamdesetih napisao je svoj prvijenac “Pisma Claudiji”, u kojemu je nagovijestio svoj budući bestselerski potencijal. Za sebe je pronašao mjesto u niši “psihodramatičara” - autora i terapeuta koji se koriste metodom igranja uloga u kojoj pacijenti istražuju svoj život kroz dramatsku samoprezentaciju - niši koju je i sam pomogao razviti. U jezgri njegove metode je pripovijedanje priča, a upravo je svojom knjigom “Ispričat ću ti priču”, objavljenom 2005., stekao svjetsku prepoznatljivost i zauzeo položaju gurua “pripovjedačke psihoterapije”, koji je zadržao do danas. U međuvremenu je Bucay napisao tridesetak knjiga s naslovima poput “Voljeti se otvorenih očiju”, “20 koraka prema naprijed”, “Priče za razmišljanje” i “Put sreće”, redom uspješnica prevedenih na niz svjetskih jezika. Neki kritičari njegove knjige smatraju banalnima i prizemnima, ali milijuni ljudi diljem svijeta koji su ih spremni kupiti dokazuju da prostor za self-help literaturu nikad nije bio veći - uglavnom, ako nam Bucay i ne može stvarno pomoći, sigurno je da nam može uljepšati živote podsjećajući nas da su priče i književnost, i umjetnost općenito, važan sastojak kompleksne tužno-sretne smjese ljudske egzistencije.

OBOŽAVA HORORE Prva booktuberica u Hrvatskoj: Čitam oko 50 knjiga godišnje

Njegova najnovija knjiga “Klasične priče da se bolje spoznaš”, u kojoj je na svoj prepoznatljiv način prepričao i terapeutski interpretirao petnaestak poznatih priča, poput “Ružnog pačića”, “Crvenkapice”, “Pinokija” ili „Male sirene”, upravo je na hrvatskome u prijevodu Željke Somun objavio njegov hrvatski izdavač, zaprešićka Fraktura. Bucay je boravio u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti (FSK), gdje se susreo sa svojim čitateljima i održao rasprodano predavanje na kojemu je s publikom podijelio svoja razmišljanja o deset odabranih priča koje su najviše utjecale na njegov život. Tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

BestBook: Čini se da ste se u svojim knjigama dotaknuli svih mogućih aspekata ljudskih odnosa i ljudske psihologije. Što nalazite najintrigantnijim?

Rekao bih da je to pokušati doznati odgovor na pitanje zbog čega ljudi toliko vole patiti. Ljudima je lakše patiti nego se uhvatiti u koštac sa svojim problemima, i tako upadaju u začarani krug patnje i izbjegavanja suočavanja s onim što ih muči. U psihologiji to nazivamo ‘zonom ugode’, a ta zona, naravno, uopće nije ni malo ugodna. Ali da biste bili sretni i imali lijep život, morate puno raditi, morate se potruditi da date sve od sebe. Ponekad me iznenađuje to što to većina ljudi ne čini. Uvijek upozoravam da sreća nije čovjekovo pravo, nego njegova dužnost - sreća nije nešto što bismo trebali birati, nego životni imperativ. Smatram da čovjek ima tri obaveze prema životu. Jedna od njih je da bude sretan. Druga je da bude mudriji, da postane mudrijim. To znači da voli druge i potrudi se biti najbolja moguća verzija sebe. Treća obaveza koju svatko od nas ima prema životu je da mora pomoći najmanje jednoj osobi - jednoj osobi na svijetu! - da shvati da mora biti sretna i da mora biti najbolja što može biti.

BestBook: Spomenuli ste sreću kao prvu obavezu. Postoji li jednostavan recept za sreću?

Naravno da ne. Ja znam što sreća jest, naučio sam to, ili su mi drugi pokazali. Ali nema recepta, postoji samo spoznaja o tome što to znači biti sretan. Ako ljude pitate što je po njima sreća, 75 posto njih odgovorit će vam da je sreća samo stvar trenutka, da je nemoguće biti neprekidno sretan. Da postoje samo sretni ili tužni trenuci. Ali to nije točno. Problem je u tome kako definiramo sreću. Sreća nije isto što i veselje, kratkotrajan osjećaj pozitivnog ushita. Ono što ja nazivam srećom nema nikakve veze s užitkom. To ima veze s unutarnjim mirom. Kad osvojite put kojim koračate kroz život, tek tad možete biti stalno sretni. Naravno da u mojem životu postoje sretni trenuci, kao i oni kad se osjećam tek - dobro. Smijati se i veseliti nije isto što i biti istinski sretan. Ljudi miješaju veselje i sreću, i u tome je problem, jer žele biti stalno sretni prema vlastitoj definiciji, a to je nemoguće. Tako da recepta nema, ali ako radite na vlastitoj sreći, biti sretan nije važno. U najtežem, najtužnijem trenutku mojega života, kad mi je umrla majka, nisam bio nesretan, jer sam znao da je imala divan život.

BestBook: Kako izlazite na kraj s prolaznošću vlastitog života, plašite li se smrti?

To su dvije različite teme. Jedna je moja vlastita smrt, i moram vam reći da je se ne plašim. Znam da će doći, a ionako ne želim zauvijek živjeti. Ne bih htio umrijeti danas ili sutra, ali znam da ću sigurno umrijeti i stoga to nije nešto što me može zaplašiti. Moj strah od smrti nije strah od moje vlastite smrti, nego strah od smrti onih koje volim, a to je istinski zastrašujuće.

BestBook: Nakon svih tih godina bavljenja psihoterapijom, što ste zaključili o nama ljudima? U čemu je naš najveći problem?

Mislim da je problem u tome što se ljude uči da moraju imati kontrolu nad svojim životima. To je naš najveći problem. Želimo imati kontrolu nad sobom, nad drugima, kontrolirati svoju sreću, svoje okruženje... Ali u životu nema jamstava, dapače, svijet postaje sve nesigurniji, pun je sve većih neizvjesnosti, i to postaje sve veći problem jer su ljudi sve nesigurniji u vezi svoje budućnosti, a istodobno društvo i način života zahtijevaju od njih da traže sve veću sigurnost. Svijet se promijenio. Kad sam s nekih 16, 17 godina oca pitao misli li da bih mogao imati dobar život budem li završio medicinu, on mi je odmah odgovorio: ‘Da, naravno, sasvim sam siguran u to’. Bio je u pravu. U ono vrijeme, to je tako i bilo. Trideset godina kasnije, kad je moj sin Demian došao meni s istim tim pitanjem, ja sam mu iskreno mogao reći samo to da nisam siguran. Sigurno je da s takvim zanimanjem imaš više mogućnosti u životu, ali više nije toliko sigurno da možeš imati i dobar život. U međuvremenu, stvari su se još više promijenile. Da me danas netko od mojih unuka ponovno pita to isto, decidirano bih odgovorio: ‘Naravno da ne!’. Doduše, oni to ni ne žele. Kad sam svojeg 11-godišnjeg unuka pitao bi li htio biti liječnik, pogledao me u čudu. Odgovorio mi je: ‘Zašto? Pa to je posao koji će uskoro obavljati roboti. Ne, ja želim biti glumac!’. Moja osmogodišnja unuka želi biti slikarica. Njih ne zanimaju tradicionalna zanimanja, i u pravu su!

BestBook: Nisu ni vas kad ste bili mladi. U ranoj mladosti bavili ste se raznim poslovima, poput trgovačkog putnika i agenta osiguravajućeg društva. Neko vrijeme čak ste bili taksist, glumac i klaun. Što vas je ponukalo da se odlučite za psihijatriju?

Definicija liječnika je jedno, a definicija psihijatra sasvim nešto drugo. Definicija pisca je pak nešto opet treće. Tako da nije tu riječ o jednoj odluci, nego o više njih, i to različitih. Definicija liječnika ima puno veze s time što znam o sebi i dosta s onim što ne znam. Moja je majka uvijek govorila da ću postati liječnik, jer sam još otkad sam bio maleni dječak pokazivao iznimno suosjećanje prema bolesnima. U vrijeme kad sam rođen, u Argentini je vladala epidemija dječje paralize i mnogo je djece moje dobi patilo od njezinih posljedica. Kad bih kao petogodišnjak vidio jedno takvo dijete na ulici, toliko bih se rastužio i rasplakao da mojoj majci nije preostajalo ništa drugo nego da me pusti i pričeka da se smirim. Kad bi me pitala zašto plačem, odgovorio bih joj da im želim nekako pomoći da se izliječe. Tako da je za mene postati liječnikom bilo nekako neminovno, očekivano, posljedica svjesne odluke da želim pomagati ljudima. Kasnije sam uvidio da kao liječnik neprekidno imam posla s patnjom, bolestima i smrću. Želio sam nekako promijeniti tu paradigmu: raditi sa zdravljem, a ne s bolešću. Prva mi je pomisao bila pedijatrija - imao sam glupu ideju da bih mogao pridonijeti da nestanu bolesti i da djeca više neće umirati - ali shvatio sam da to ipak nije moguće. A onda mi je palo na pamet da bih kao psihijatar mogao ljudima pomagati, a da ne budem izravno povezan sa smrću i patnjom - tako sam prvo postao psihijatar, a onda i psihijatar koji radi s, kako ih ja volim zvati, ‘zdravim bolesnicima’, jer oni nisu bolesni - oni samo pokušavaju pronaći svoj put.

BestBook: Čini se da vas početna strast pomaganja djeci i mladima još drži - upravo ste proveli četiri godine u Meksiku na poziv meksičke vlade na programu rješavanja problema mladih i droge. Kako se meksičko društvo nosi s moćnim kriminalnim kartelima koji se bave trgovinom drogom i s ekstremnim nasiljem koje ih prati?

Duboko vjerujem da se velike svjetske probleme - droga, korupcija i kriminal općenito - može riješiti jedino pomoću obrazovanja. Ne oružjem, zatvorom ili zakonom, nego obrazovanjem. Krenuvši od toga, napravili smo program za disfunkcionalne obitelji u području duž granice Meksika i SAD-a, gdje postoji gorući problem s drogom. Problem je, naravno, što je droga biznis koji okreće golemi novac, a u Meksiku je to biznis koji okreće više novca nego bilo što drugo. To je začarani krug, jer da biste spriječili golemu zaradu narkokartela, morate dekriminalizirati drogu, što opet ne bi okončalo problem konzumacije droge. Druga stvar koja je bitna kad je riječ o ovisnostima je - ponovno - obrazovanje, jer obrazovni sustav nas može naučiti kako biti uspješnima, kako biti dobar čovjek i građanin, dobar zaposlenik ili menadžer, kako zaraditi puno novca, ali nas ne uči kako živjeti, kako uživati u životu, kako voljeti i biti voljen. To nas nitko ne uči, obrazovanje tome ne služi. To ne bi bio problem kad bi roditelji bili prisutniji, kad ne bi morali toliko raditi pa djeca ne bi bila prepuštena sama sebi i ulici. Ali taj problem postoji i nije zanemariv. Moramo svoje obrazovne sustave prilagoditi tako da škola počne ispunjavati taj nedostatak.

BestBook: S druge strane granice, SAD se sve više zatvara u sebe. Kako vi, kao psihijatar i psiholog, objašnjavate činjenicu da je Amerika odabrala Trumpa? Mislite li da je aktualni američki predsjednik rješenje za sadašnje američke probleme i frustracije?

Odgovorit ću vam protupitanjem - zašto se svi čude tom izboru? Zašto vas - i sve ostale koji postavljaju isto pitanje - izbor Trumpa toliko iznenađuje?

BestBook: Između ostalog, zbog njegove politike zatvaranja društva koje je nastalo na imigrantima i različitostima...

Ali to je odraz suvremene Amerike, Amerikanci su naprosto takvi! Zar imalo sumnjate u to? Trump je američki predsjednik jer američki narod misli isto kao i on. Možda ne u gradovima kao što je New York, ali u čitavoj unutrašnjosti zemlje da. Amerikanci Ameriku vide na takav način - oni ne žele dijeliti to što imaju, ne žele da drugi iskorištavanju njihova bogatstva. Ne znam jesu li u pravu ili ne - to je njihova zemlja, nije na meni da sudim o tome. Naravno da to nije nešto što mi se sviđa. Niti se mogu složiti sa stavljanjem djece u zatvor. Ali pitanje treba li granice zatvoriti ili ih otvoriti za sve je nešto o čemu mi ne znamo ništa niti možemo znati jer ne živimo tamo i nemamo pojma što se tamo događa. Argentina je oduvijek bila zemlja otvorenih granica - moji su baka i djed tamo došli iz Sirije i bili su jako toplo dočekani. Tu je riječ o drugačijim načinima razmišljanja. Vjerujem da Trump nije jedini koji razmišlja tako kako razmišlja. Ali u svakoj istinski demokratskoj zemlji predsjednik ne može činiti što ga je volja - jer postoji parlament. Naravno, ne govorim sad o Venezueli, nego o svim drugim zemljama. Stoga na pitanje što mislim o Trumpu odgovaram pitanjem: Kako je moguće da parlament podržava takvu vrstu ponašanja u Sjedinjenim Američkim Državama? A odgovor je: Zato što misli isto kao i on. Tako da, možda se vama ne sviđaju njegovi stavovi, možda se ni meni ne sviđaju - i ne sviđaju mi se - ali to je njihov izbor, oni žele tako živjeti.

BestBook: Što mislite o nama Hrvatima? Tu ste treći put, možda ste stekli neki dojam...

Stranci često za Hrvate kažu da su stalno namrgođeni i da se rijetko smiju. Ha, ha, ha, ha! Prema meni ste toliko divni, ljubazni i velikodušni da jedino što mogu reći je da sam izuzetno počašćen što sam tu. Ja vidim da se ljudi smiješe, evo, i vi se smiješite! Strašno sam sretan zbog toga i počašćen. Pogledajte, sav sam se naježio! Doista sam dirnut što me pozivate u Hrvatsku, što se moje knjige tu prevode i objavljuju te što se toliko čitaju. Doista sam jako zahvalan na tome. Za Zagreb i Hrvatsku čuo sam još kao mladić, zahvaljujući Zagrebačkim solistima i Antoniju Janigru, čiju sam glazbu obožavao. Imao sam 17 godina kad sam ih prvi put išao slušati prilikom njihova gostovanja u Argentini. Kad su mi rekli da će moje knjige biti objavljene u Hrvatskoj, bio sam oduševljen! Kad sam poslije došao u Zagreb, prvo sam išao potražiti glazbu Zagrebačkih solista i zamislite - našao sam je! Vi ste zemlja koja živi s glazbom i divno je to znati. Ja glazbu obožavam, osobito klasičnu, ne idem nikuda bez glazbe - od baroka, koji mi je najdraži, do simfonija, i osobito opere, jako volim operu.

BestBook: U Zagrebu ste održali predavanje na temu ‘Priče koje su me naučile tko sam’. Što je to što su vas naučile?

Mislim da svi moramo, kao prvo, potražiti - i pronaći - smisao svojega života. Zbog čega živimo? Je li to tek slučajnost, nešto s čime naši roditelji nemaju nikakve veze? Odakle smo se onda stvorili? Moramo znati da smo tu zato da bismo nešto napravili i da možemo odlučiti što je to, koji je to cilj. To nije stvar nekakve čarolije, nego vlastite odluke - imati smisao u životu. Viktor Frankl je napisao da osoba koja nije našla životni smisao živi besmislen život. Morate dati smisao svojem životu. Kad nađete taj smisao, morate djelovati u skladu s njim. Tad nestaje svaki strah. A kad nema straha, a sigurni ste da radite u skladu sa svojim ciljem, onda ste smireni i sretni. Mislim da je najvažnije naći smisao života. Naravno, u tome vam je velika pomoć voljeti. Ljubav je jako dobar pomagač.

BestBook: Primjećujem da ne savjetujete pronalazak utjehe u vjeri, ne predlažete da utjehu za ovaj život pronađemo polaganjem nade u onaj drugi, nakon smrti.

Ne, ali se i ja tome nadam! I ja bih to volio. Ne, to nije jedan od mojih savjeta, ali imam to u planu i pobrinut ću se za to čim se nađem u drugom životu!

BestBook: Vratimo se na priče koje su vas naučile tko ste. Koje su to priče? Mogu li one pomoći u samospoznaji i drugim ljudima? Kako zapravo priče mogu imati terapeutsku ulogu - nisu li priče samo priče? Ima li svatko od nas ‘svoje’ priče koje nas mogu naučiti tko smo?

Kao prvo, htio bih naglasiti, kao što uvijek naglašavam, da ja unatoč svemu nisam pisac. Pisac je umjetnik, slikar koji umjesto kista koristi olovku, a ja to, nažalost, nisam. Možda sam bliži učitelju - ja samo nastojim naučiti druge ono što su drugi naučili mene. Ja sam ne-pisac koji je napisao 30 knjiga. U njima se nalazi ukupno oko 425 priča, i sve su mi bile važne i na neki način korisne. Tako da mi je teško bilo koju izdvojiti. Vjerujem da postoji po jedna priča za svakoga od nas u svakom trenutku života. Ako otkrijete koja je to priča, morate si je neprekidno ponavljati, sve dok niste posve sigurni da vam više nije potrebna. U međuvremenu, morate tu priču stalno iznova sebi prepričavati, sve dok to što je u priči ne uspijete projicirati na vlastiti život i shvatite da je ono o čemu ona govori zapravo stvarno - i tad ćete to morati promijeniti. Ja uvijek imam priču trenutka koju si neprekidno prepričavam. Trenutačno si pričam priču koja me treba svaki dan podsjećati na to tko sam i odakle dolazim. To što mi se dogodilo, čast koju mi svi ukazuju, biti ja, zapanjujuće je i nevjerojatno. Smatram da je izvanredan privilegij to što mogu živjeti život kakav želim i činiti stvari koje volim. Rođen sam u Buenos Airesu u jako siromašnoj četvrti, ni 50 metara od gradske spalionice smeća. Želim biti siguran da to nikad neću zaboraviti. Pričam si priču koja će mi u tome pomoći.

BestBook: U Buenos Airesu ste rođeni, tamo ste se školovali i započeli karijeru psihoterapeuta. Ali ako se ne varam, nedavno ste na neko vrijeme zamijenili Argentinu za Španjolsku, i to za njezin jug - Malagu?

Istina, tamo sam živio 12 godina, ali sad ponovno živim u Buenos Airesu. Razlog je moja unučica Lucia, koja je prije dvije godine apsolutno zahtijevala od mene da se vratim. I tako sam se vratio. Što da vam kažem? Ona je moja ljubimica, moja jedina unuka - ostala tri su dečki - i sad čekam da mi se smiluje i vrati mi moju slobodu. Ona je jedina osoba na svijetu koja me može natjerati da radim nešto što uopće ne želim raditi. I uopće mi se to ne sviđa.

BestBook: Uskoro slavite 70. rođendan. Postoje li neke teme o kojima još niste pisali, a koje definitivno želite dotaknuti?

Nikad nisam pisao o smrti i mislim da će to biti posljednja knjiga koju ću napisati. Shvatio sam to prilikom posljednjeg posjeta Rusiji - sudjelovao sam u jednoj konferenciji i tamo su imali izložene sve moje knjige koje sam napisao. Doduše, na različitim jezicima, ali sve su bile tamo. Impresivno, doista. Pomislio sam kako one čine neku vrstu moje biografije, od početka do kraja. Shvatio sam da će posljednja knjiga koju ću napisati biti knjiga o mojoj smrti. To je nešto o čemu nisam nikad pisao. Mada, nisam siguran da je to nešto o čemu baš želim pisati, jer nisam siguran da imam dovoljno toga za reći što bi drugima moglo biti korisno. U međuvremenu imam možda još jedan ili dva projekta u planu. Nakon knjige o klasičnim pričama koje su mi promijenile život, mislim da će se sljedeća baviti mitovima i legendama. A još jedan projekt koji me golica je ideja interpretacije opere kroz psihologiju. Time bih objedinio svoje dvije velike strasti - operu i pisanje.

BestBook: Golica li vas tema uloge interneta i društvenih medija u životima novih generacija? Jesu li današnji mladi stvarno toliko drugačiji i je li to baš toliko loše?

Naravno da su današnji mladi drugačiji, i to je super! Divni su! Pametni su, puno su zgodniji od nas, toliko su puni energije. Divim im se - svima. Godinama sam vjerovao da moderni mladi nemaju nikakve vrijednosti, da ne poštuju nikakva pravila, da nemaju granica i mislio sam sve ono što ljudi obično o tome misle. A onda sam shvatio da to uopće nije tako. Oni imaju pravila - ali vlastita pravila. Imaju vrijednosti - nije problem u tome da nemaju vrijednosti, samo imaju drugačije vrijednosti. Veliki problem koji imaju je to što moraju nekako izaći na kraj s neizvjesnošću svijeta u kojemu žive, a to nije lako. Problem je njihov, a krivica je naša - i što sad? U tom nesigurnom svijetu oni čine što mogu. Ja se divim današnjim mladima, moramo im pokušati pomoći jer, za razliku od nas, koji dolazimo iz jednog svijeta izvjesnosti, oni žive u svijetu potpune neizvjesnosti. Možda su u pravu kad biraju o tome uopće ne razmišljati.

BestBook: Na kraju, moram vas pitati, što ste kroz sav svoj rad naučili o sebi? Što vam se kod sebe najviše sviđa, a što smatrate svojom najvećom manom?

Dobro je što sam, nasreću, vrlo rano naučio da je najveća vještina biti svoj, da se ne moram praviti da sam nešto što nisam da bi me drugi voljeli. Loša je stvar što sam perfekcionist i što neprekidno previše očekujem i od sebe i od drugih, previše sam zahtjevan. Nikad nisam zadovoljan onim što sam napisao, neprekidno se moram svemu iznova vraćati. Mislim da to nije dobro ni za mene, a osobito da nije u redu biti takav prema drugima. Nije na meni da drugima govorim što da rade, to je loša osobina koju nikako ne uspijevam promijeniti. Još nisam pronašao priču koja bi mi pomogla da to promijenim. Ali pronaći ću je i pričat ću si je do iznemoglosti. Djed mi je jednom rekao: ‘Ne trebaš pokušavati biti u svemu najbolji, ali nemoj nikad prihvatiti da si u nečemu najlošiji i nikad nemoj imati mišljenja koja su nepromjenjiva’. Ne pokušavam biti najbolji, ali mislim da nastojim biti najbolji što mogu. Znam da u nekim stvarima još mogu biti bolji nego što jesam. Počeo sam raditi na sebi prije više od 50 godina - mislim da sam imao nekih 16 godina kad sam počeo prvu svoju psihoterapiju. Danas se, naravno, u radu na sebi bavim nekim drugim stvarima, a to su - sreća, sloboda i, naravno, pravednost.

BestBook: Priča koja je Bucayu promijenila život i pomogla mu uvidjeti da je raspravljanje s ljudima koji ne dijele njegovo mišljenje gubitak vremena.

Dvojica starih znanaca sreću se nakon dugo vremena. Prvi kaže drugome: ‘Odlično izgledaš, djeluješ puno mlađe, kako to? Imaš nevjerojatno sretan izraz lica, kako ti to uspijeva?’. Drugi mu odgovara: ‘To je zato što sam donio odluku koja mi je promijenila život’. ‘Koju? Reci mi!’, zahtijeva prvi. ‘Donio sam odluku’, odgovara ovaj, ‘da nikad neću raspravljati s ljudima koji ne dijele moje mišljenje’. ‘Ali to je nemoguće!’, odgovara prvi čovjek. ‘Pa, ako ti tako kažeš, onda mora da je tako’, otpovrne ovaj.

BestBook: Priča koju si Bucay priča u sadašnjem trenutku.

Živio jednom jedan čovjek imenom Latif. Bio je strašno mudar, ali siromašan. Po čitave je dane stajao na glavnoj gradskoj tržnici i zarađivao za život prodajući svoju mudrost. Ako su ljudi bili zadovoljni njegovim odgovorom, dobio bi novčić, ako nisu - ne bi dobio ništa. Jednoga dana na tržnicu je došao kralj u pratnji svojih dvorjana. Primijetio je Latifa i želio znati tko je taj čovjek. Kad je čuo da je on jedan od najmudrijih ljudi u njegovu kraljevstvu, znatiželjan, kralj je odlučio i sam postaviti Latifu pitanje, na koje je dobio tako pametan odgovor da je pozvao Latifa da dođe živjeti na dvor i bude njegov savjetnik. Kako je vrijeme prolazilo i kralj uz Latifovu pomoć donosio mudre odluke koje su ga učinile popularnim, zemlju bogatom, a njezine ljude zadovoljnim podanicima, dogodilo se da su ostali kraljevi savjetnici počeli mrziti Latifa i smišljati kako da ga se riješe. Kralju su rekli da je Latif izdajnik i da se svake večeri sastaje s ostalim urotnicima kako bi skovali plan da zbace kralja i preuzmu prijestolje. U nevjerici, kralj je istoga dana u točno vrijeme pokucao na Latifova vrata. Ali, tamo, osim Latifa, nije bilo nikoga. U sobi su bili samo komad stare tkanine, drveni tanjur i jedan štap. Kralj je pitao Latifa: ‘S kime se sastaješ?’. ‘S ovim stvarima koje ovdje vidite, vaše veličanstvo’, odgovorio je Latif. ‘U dvorcu spavam u tako divnom krevetu, jedem tako divnu hranu, imamo toliko novca da ne znam što ću s njim, imam sve što želim i još puno više. A prije samo šest mjeseci, ova stara krpa, drveni tanjur i štap bili su moji jedini pratitelji. Svaki dan dolazim ovamo jer se plašim da ću zaboraviti tko sam i odakle dolazim’.

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Trčanje i bicikliranje - razmak od 4, a oni koji jure 20 metara!

POGLEDAJTE VIDEO Željko Bebek: #ZAJEDNO24SATA:

Pokretanje videa...

00:39

Video: 24sata/pixsell