Lifestyle

Komentari 1

O jednoj bezuvjetnoj ljubavi...

O jednoj bezuvjetnoj ljubavi...

Često sam imala periode života koji su bili teški i problematični, ali zagrljaj Arte je takve periode učinio podnošljivijima. Nisam trebala objašnjavati i riječi su bile beskorisne jer zagrljaj je činio više nego što može ijedna riječ

Ispričat ću vam priču o prijateljstvu. Ništa neviđeno, ništa neuobičajeno, ali je esencija mog života. Priča je to o psu i njegovoj osobi. Priča o djevojci i njezinom psu. Teško je precizno reći tko kome pripada, ali tako je to kada voliš. 

Arta. Glavni protagonist današnje priče. 

Četveronožno dlakavo biće koje će uskoro napuniti, ni manje ni više nego osam godina. Već osam godina imam privilegiju koračati s njom kroz život. Malo koračati, malo se voziti, ali uvijek uz nju. Odlučila sam vam ispričati našu priču iz dva razloga; prvi, zato jer je nevjerojatna i zato jer sam pomalo ljuta, pomalo tužna, podosta ogorčena – na ljude. Nagnali su me brojni članci i postovi o otrovanim psima ili ubijenima na neki drugi, jednako nemilosrdan način. 

Bilo je ljeto. Standardni početak svake velike priče – bilo jednom. Svijet je uživao u toplim danima i iščekivao godišnje odmore, praznike koji su dolazili ususret. S druge strane ploče, bila sam ja. Dane sam provodila u svojoj sobi, bezvoljna i pomalo slomljena. Izgubila sam člana obitelji – prekrasnu mješanku koja se zvala Malena. Shrvana nije dovoljno dobar pridjev za opisivanje kako sam se osjećala. Njezin odlazak je došao na prsima, nenadano i bez pripreme. Doduše, kako se pripremiti na takvo nešto? Kuća je utihnula. Mislim da tišina nikada nije bila glasnija i izraženija. Gdje je nestao taj zvuk šapa koje se kreću kroz hodnik do moje sobe? Dolasci i izlasci bili su puno gori; shvatiš da te nitko ne čeka tik iza vrata.

Tata je rekao da se spremim jer idem s njim do kafića. Dok smo koračali, bio je tih - kao i uvijek. Zadubljen u svom svijetu, izgubljen u vlastitim mislima. Zapalio je cigaretu i rekao da ćemo sjesti unutra. Smjestili smo se u stražnjem dijelu i to je bio jedini dio kafića s barskim stolicama koje sam mrzila. 

Otišao je naručiti piće. Dok sam vadila mobitel iz torbice, odjednom u perifernom vidnom polju, nešto malo, žuto i poprilično dlakavo, nespretno je ušetalo u prostoriju. Štene koje je s visine barske stolice, izgledalo manje nego što doista jest. 

"Trebam li potražiti vlasnika?“- pomislila sam. Mada, nije imala ogrlicu i izgledala je kao da nikome ne pripada. Tada je tata s dva prijatelja ušetao u prostoriju te su mi uputili maleni smiješak. Podignuo ju je s poda i stavio mi ju u krilo. 

Tako mala, nemirna i željna istraživanja, a opet pomalo uplašena. Sjećam se, nježno sam ju zagrlila i suzdržavala se da ne zaplačem. Taj mali trenutak bio je dovoljan da znam kako ću je voljeti svim srcem. Vrtlog emocija se odvijao u meni; sreća i radost protiv tuge i grižnje savjesti. Osjećala sam se krivom što sam utjehu našla u tom malom biću kojem još nisam ni dodijelila ime. Često sam znala naletjeti na ljude koji su mislili da bol nestane čim netko nabavi novog psa. Morat ću vas razočarati i reći da to nije istina jer ne radi se o zamjeni. Svaka je posebna na svoj način i sada, čak i nakon osam godina, sjetim se Malene i nedostaje mi. 
Kada smo ju dopeljali doma, sjela sam nasred dnevnog boravka pozivajući ju da uđe, ali ona je samo legla na prag i iz sigurne udaljenosti, proučavala novu okolinu. Dok smo tako bile jedna nasuprot drugoj, znala sam da nas čeka jedno veliko prijateljstvo. Možda, nisam znala i možda je to bila samo moja želja. No, volim misliti da imamo sposobnost osjetiti takve stvari. Ako nemamo, radije ću živjeti u zabludi.

Brzo je narasla. Prebrzo.

Unutar godinu dana više ju nisam mogla držati u krilu, ali nije bilo bitno jer najbolje razdoblje je tek počinjalo. Sjećam se da je mama govorila da želi malog psa kojeg može držati u rukama i maziti ga. Na to njezino, odgovarala sam da nema ljepšeg osjećaja nego kada zagrliš velikog psa, a on ti glavu stavi na rame. Tijekom ovih godina, shvatila je o čemu sam pričala. 

Često sam imala periode života koji su bili teški i problematični, ali zagrljaj Arte je takve periode učinio podnošljivijima. Nisam trebala ništa objašnjavati i riječi su bile beskorisne jer zagrljaj je činio više nego što je ijedna riječ u tom trenutku mogla. Dečko i ja smo ju vodili u duge šetnje Maksimirom, a u Ribnjaku je čak stekla škvadru s kojom se družila vikendom. Željela sam da vidi što više livada, da uroni u bezbroj lokvi, da bude divlja. Nisam ju htjela pripitomiti – barem ne u potpunosti. Svidio mi se njezin živahan i zaigran duh. Nikad nije naučila trčati kako treba, zadnje dvije noge su uvijek nekako išle u stranu i izgledala je smiješno. Isto tako, nikad nije naučila piti vodu kako treba. Nakon nje, cijela kuhinja je poplavljena i onda takva mokra, stavila bi njušku u krilo. 

Bile smo nerazdvojne. Učila je sa mnom, čak je nekoliko puta išla sa mnom u noćni život. Postala je moja najbolja prijateljica. Nakon nekog vremena, morala sam ići na operaciju. Plan je bio da ću se vratiti kroz par dana, ali stvari su krenule u krivom smjeru pa sam na duži period zaglavila u bolnici. Ostala sam nepokretna i znala sam da više neće biti dugih šetnji Maksimirom koje sam toliko obožavala; uživala sam promatrajući ju kako trči i istražuje. Isto tako, znala sam da joj neću moći posvetiti toliko pažnje kao prije jer sam bila u doista lošem stanju – fizički i psihički. Sjećam se prvog susreta nakon dužeg perioda što se nismo vidjele. Dečko ju je dopeljao na parking bolnice. Od sreće je kružila oko kolica, ne znajući kako da dođe do mene. U jednom trenutku samo je sjela i počela cviljeti. Zvučala je kao da mi priča što se sve događalo dok me nije bilo, kao da mi drži bukvicu što me toliko dugo nema. A onda, nakon što me možda čak i izvrijeđala na psećem jeziku, okrenula se i ignorirala me. To radi i dan danas ako odem negdje na nekoliko dana. 

Kad sam došla doma, spavala je sa mnom u maminoj i tatinoj sobi. Brzo se prilagodila situaciji i nije bila zahtjevna – njoj je bilo dovoljno da smo svi na broju. U tom periodu, dobila sam prve napadaje anksioznosti. Kada bi to nastupilo, nisam mogla spavati i imala sam osjećaj kao da imam tempiranu bombu u prsima koja će svaki čas eksplodirati. Ležala bi pored mene i naslonila se tako da joj je glava bila kod mojeg vrata. Lagala bih kad bi rekla da su napadaji magično nestali, ali bilo je lakše. Imati zagrliti nekoga tko ne traži objašnjenja. 

Tijekom fizikalnih terapija, sjedila je pored krevet s igračkom u ustima, veselo mašući repom. To su bili trenuci kada mi je mamila osmijeh na lice. Ubrzo sam počela raditi svoje prve korake. Od uzbuđenosti se penjala na zadnje dvije noge, znajući da ne smije skočiti na mene. Nije znala kuda bi sa sobom. Nosila je jednu igračku, pa drugu, pa treću… a kada ih je ponestalo, umjesto igračke, stavila bi svoju glavu meni u krilo. Kada sam došla u fazu da hodam držeći se za zid, Arta je hodala tik iza mene ili pored mene. To je nešto što radi i dan danas. 

Svako jutro, nakon što doručkuje oko pet, šest sati dolazi ispred mojeg kreveta. Pika me njuškom, cvili i budi. Ne zato jer me toliko voli, već radi kutije s kolačićima koje stoje pored mojeg kreveta. Nekako smatra da čim uđe u prostoriju, njezina pojava zaslužuje nagradu i ne miče se dok ju ne dobije. Uporna i tvrdoglava. 

Ne znam je li mi se itko toliko veseli kao ona i tuguje li itko toliko kada mene nema. Kada odem na nekoliko dana, svejedno svako jutro dolazi ispred mojeg kreveta i nosi igračku. Kada shvati da me nema, pokunjeno se vrati na svoj krevet. 

Puno je takvih sitnica koje su zapravo, najdragocjenije. Osobe koje nisu iskusile ovakvu bezuvjetnu ljubav, teško da mogu shvatiti o čemu govorim. Ne postoji vjernije biće. To je nešto u što me nitko ne može razuvjeriti. 

I mogu shvatiti da netko ne voli. Da se nekome pas, mačka, životinje općenito gade. Ne čudi me to. No, ono što me šokira iz dana u dan, od članka do članka je pomisao ljudi da imaju pravo zbog toga ozlijediti biće koje se ne može ni obraniti. Oduzeti život jer eto, ti ne voliš. Pogotovo to stavljanje otrova i čavla u park kako bi ubio životinju koju vrlo vjerojatno ni nećeš vidjeti u životu. 

Idući put kada odlučiš napraviti nešto takvo, sjeti se ove priče. Nekome to nije samo životinja... nekome je to član obitelji, najbolji prijatelj.

Najčitaniji članci