Opet u dom? Nikad! Sada same biramo što ćemo jesti, obući...

Senada je trpjela psihičko i fizičko zlostavljanje

Ja sam predsjednica Udruge za samozastupanje, već 13. mandat sam predsjednica europskih samozastupnika te prvakinja Hrvatske u para taekwondou, ponosno nabraja svoje uspjehe Senada Halilčević (42) iz Zagreba.

Njezini roditelji smjestili su je u ustanovu za djecu s teškoćama jer su vrlo rano ustanovili da ima fizičke i intelektualne prepreke, a životom u ustanovi u Banjoj Luci imala bi svakodnevnu mogućnost rehabilitacije.

Ondje je završila osnovnu i srednju školu gdje se osposobila za zanimanje pletačice za odjevne predmete.

– S vremena na vrijeme sam dolazila doma, a po završetku škole vratila sam se na sljedeće tri godine. No trpjela sam psihičko i fizičko zlostavljanje. Nisam to više mogla podnijeti. Otišla sam u Caritasov dom u Oborovo gdje sam živjela sljedećih sedam godina, a onda sam zatražila od centra za socijalnu skrb da uđem u program inkluzije - nastavlja Senada prepričavajući kako je u tom stanu s cimerima provela još pet godina, a zatim je izašla iz inkluzije i osamostalila se.

Zaposlila se u udruzi za samozastupanje i radi na brojnim projektima , a posebno se raduje što puno i često putuje.

PRISTUPAČNOST MREŽNIH STANICA Novi zakon će pomoći osobama s invaliditetom i starim ljudima

Zdenku je mama ostavila čim ju je rodila

Zdenka Petrović (54) o svojim počecima priča gušeći suze. Još je uvijek emotivno potrese sve što je proživjela.

Njezina priča započinje u rodilištu zagrebačke Petrove bolnice.

– Mama me ostavila na porodu. Iz bolnice su me odmah nakon rođenja poslali u Nazorovu u dom za nezbrinutu djecu, a odatle me udomila jedna žena. No kad sam napunila osam godina, došli su socijalni radnici i rekli da od nje moram u dom u Višegrad. To je dom za djevojčice, zatvorenog tipa. Dom za djecu s teškoćama. Ondje mi je bilo jako teško, a kad je počeo rat premjestili su me u dom na Šubićevac. Ne znam koliko sam dugo bila tamo-  iskreno prepričava Zdenka koja kaže kako nije brojala godine u institucijama jer su one bile jedini život koji je poznavala.

Imala je sreće, prisjeća se, jer je mama njezine domske cimerice zatražila da se djevojke zajedno prebaci u dom u Orlovac.

DVA ZLATA Istrijana je prvak Hrvatske u boćanju osoba s invaliditetom

– Tamo sam se prvi put susrela sa Udrugom za inkluziju. Rekla sam da se želim osamostaliti, i oni su pokrenuli akciju da se cimerica i ja preselimo u stan. Imale smo podršku dok nismo naučile sve – od kuhanja do toga kako se kretati gradom - nastavlja ona dalje dodajući kako se izlaskom iz institucija gotovo i nije znala potpisati jer nisu puno marili za obrazovanje svojih štićenika.

Tek se dolaskom u inkluziju na Pučkom otvorenom učilištu upisala u program obrazovanja za odrasle za pomoćnu kuharicu.

– Iz inkluzije sam kao potpuno samostalna izašla 28. veljače 2009. godine. Htjela sam raditi, no socijalne radnice su bile protiv toga, no Udruga mi je pomogla i izborila sam se za sebe. Išla sam na praksu u hotel I. Zaposlili su me nakon školovanja i kod njih radim već 11 godina. Perem suđe, lonce, čistim, radim sve što treba - ponosno prepričava Zdenka.

Ivana se rodila s oštećenom kralježnicom

Ivana Čirinji (35) Slavonka je iz Novih Mikanovaca. Rodila se s oštećenjem kralježnice, spinom bifidom. Samostalno se kreće, ali živi s invaliditetom. U domu je od četvrte godine.

– Roditelji su se svađali, pa me socijalna smjestila u Caritasov doma. Mama mi je umrla tri godine poslije, a tata se nije htio brinuti za mene. Nikad me nije posjetio u domu, nikad nije pitao za mene. U domu sam bila 25 godina. Završila sam za upravnu referenticu, a potom sam se prekvalificirala za administratoricu. Nisam razmišljala o odlasku iz doma jer mi je ondje bilo lijepo, svi su se brinuli za mene. A onda su me iz inkluzije pitali bih li se osamostalila. Rekla sam da moram razmisliti - opisuje Ivana svoje početke samostalnosti.

Nakon tjedan dana promišljanja, odlučila je kako je ipak vrijeme da nešto pokuša sama. Kao i kod ostalih sugovornica, podrška Udruge pokazala se kao neprocjenjiva pomoć jer su je naučili kako funkcionirati bez institucije. U inkluziju je stigla u ožujku 2007. godine u društvu tri prijateljice iz doma u kojem su zajedno živjele.

– Zato je kod mene to sve prošlo puno jednostavnije i lakše. Imala sam poznate prijateljice oko sebe i brzo smo se uklopile. U stanu smo bile do 2010. godine. A onda sam se zaljubila. Naime, radila sam u DM-u na lijepljenju deklaracija, a i moj sadašnji dečko je bio na istom poslu. Polako se rodila ljubav. On ima cerebralnu paralizu i njegovi su roditelji u početku bili protiv veze, no  izborili smo se za sebe. Hodamo već dvije godine.  Ja sam u međuvremenu početkom prosinca lani počela raditi na recepciji poznate tvrtke, a istog sam se mjeseca odselila kod dečka i njegovih roditelja - smije se Ivana dodajući kako trenutačno uživa u životu i ne razmišlja previše o budućnosti i što ona nosi.

ČETIRI SUDBINE U sekundi ostali invalidi: Nismo ogorčeni. Nikad ne odustajte!

Uživaju i druge sugovornice ističući kako su ponosne na sve što su postigle jer su to uspjele ostvariti same.

– Povratak u instituciju? Nikad! Na takvim mjestima vi ne odlučujete o sebi. Tek izlaskom iz ustanove otkrile smo da možemo same birati što ćemo jesti tog dana, kupiti si haljinu kakvu želimo ili komad namještaja koji nam se sviđa. To je samostalnost. Kad sam odrediš kako ćeš živjeti bez da netko drugi odlučuje o svakom aspektu tebe. Za to ponekad treba imati puno hrabrosti, jer odlazak iz ustanove ujedno je i skok u nepoznato - zaključile su naše sugovornice čestitajući čitateljicama Dan žena. 

JAVNOST U ŠOKU: Zašto kraljevska obitelj izbjegava i izolira Meghan i Harryja?